Moram priznati da uvelike kasnim s blogovima – poklopile su me razne obaveze – tako da – veselim se povratku. Očekivan je bio nastavni blog o narcisima ali sam ipak odlučila napisati ovaj – izvanredni – jer me ova tema veoma okupirala u posljednje vrijeme, privatno (ne nužno osobno) i poslovno – te je smatram veoma važnom. Narcizmu ćemo se ubrzo vratiti – i to velikom temom kognitivne disonance (i ostalih obrambenih mehanizama) i njihovom povezanošću s gaslightingom.

Neurodivergentnost – ADHD i Spektar Autizma (u odraslih osoba)

Neurodivergentnost označava razlike u strukturi mozga i prijenosu informacija između pojedinih dijelova mozga koje dovode do razlika u procesiranju informacija, funkcioniranju i ponašanju.

Autizam i ADHD najćešće se dijagnosticiraju u djetinjstvu – ali nije uvijek tako – sve se više govori o dijagnozama u odrasloj dobi.

Razumijevanje neurodivergentnosti smatram budućnošću psihoterapije – kako nam i pokazuju trendovi otkrivanja mnoštva nedijagnosticiranih odraslih osoba s ADHD- om ili na spektru autizma.

Osim što svaku osobu treba upoznati kao posebnu i neponovljivu jedinku – vrlo je važno i biti svjestan kako joj mozak funkcionira i kako ona procesira život – moguće je da nije neurotipična (sve ljude koji nisu neuro-tipični nazivamo neuro-divergentnima) – i to može kočiti progres psihoterapije.

„Savjeti za normalne ne pale na ludima“ – rekla je jedna meni jako draga ženska – parafrazirajući ovo o čemu pričamo, u kolokvijalnom govoru bez ikakve loše namjere ni uvrede (dapače, pričala je o sebi).

Potaklo me na razmišljanje kako su psihički poremećaji uglavnom vidljivi i osoba ih može imenovati, ne uvijek lako – ali nekako ih može opisati – stanje depresije, anksioznosti, a neki su nedvojbeno uočljivi – psihoza, manija i sl.

Stanje bivanja neurodivergentnim – drugačijim  – nije uvijek vidljivo ni pojedincu ni okolini – pa samim time nije lako ni dijagnosticirati. Pojedincu je tako cijeli život i on ne shvaća da tako nije i drugima  – već vjerojatno misli da se drugi uspješnije nose s poteškoćama (što može stvoriti snažan osjećaj neadekvatnosti i niskog samopouzdanja). Također se često dogodi da se pojedinac uspoređuje sa primarnom obitelji u kojoj često bude neotkrivenog autizma – što situaciju čini još kompliciranijom.

Tu moram napomenuti da ipak govorim o tzv „visokofunkcionalnim“ pojedincima (Level 1) – iako se taj izraz pokušava ne upotrebljavati jer spektar sugerira mnogo opcija i nije linearan – nije samo „visoko, srednje i slabo funkcionalni“ već je svatko svoj poseban miks – ali možemo reći da govorim o ljudima čiji kognitivni i jezični kapaciteti nisu narušeni – pa samim time nisu dijagnosticirani kao djeca – već su se provukli kroz sustav i došli do odrasle dobi u kojoj se počinju intenzivirati problemi.

Tada se liječe komorbiditeti i simptomi – a često sam ADHD ili autizam ostanu neotkriven ili ih se otkrije dosta kasno.

Čini se da takvih ljudi nema puno, ali trend u svijetu pokazuje drugačije – pogotovo u žena (brzorastući trend kasne dijagnoze spektra autizma kod žena).

S time kako autizam i ADHD nastaju se nećemo baviti – postoji genetska komponenta, ali u svakom slučaju, rađamo se s tim poremećajima – ne možemo „postati autistični“ u nekom periodu života. Naravno stres pogoršava stanje – tako da nekad ono eskalira u vrlo stresnoj situaciji i to bude povod za pregled i dijagnozu.

U tekstu koji slijedi pokušat ću što bolje opisati ADHD / ADD i osobe iz spektra autizma koje su dijagnosticirane u kasnijoj dobi. Nadam se da nikoga neću uvrijediti niti ništa krivo navesti, unaprijed napominjem da mi je tema nova i da sam otvorena za vaše ispravke.

Spektar Autizma

Prvo što sam naučila jest da se ne kaže da netko „ima autizam“ već da je „autističan ili autistična“ jer je sama osoba neodvojiva od svoje neurodivergentnosti.

Također se napušta pojam i dijagnoza Aspergerovog sindroma / Aspergera (iako mislim da je još uvijek navedena u nekim dijagnostičkim priručnicima). Pravilno nazivlje za sve osobe u spektru autizma neovisno o zastupljenosti istog jest „na spektru autizma“ ili „autističan“.

Asperger se napušta zbog kontroverznosti samog Hansa Aspergera (metode koje je koristio, potencijalno je nacist i dr.) i njegovog opisa takve djeca kao normalno inteligentne, slabih vještina neverbalne komunikacije, fizički nespretne i koja ne pokazuju empatiju. To je samo jedna od mogućih brojnih varijanti osobina osobe na spektru autizma i nema razloga ju izdvajati – pogotovo zato što aludira na to da svim autističnim ljudima nedostaje empatije – a tome nije tako. Danas znamo da ni “aspergerima” empatije ne manjka, već da se drugačije manifestira.

Autizam je biološki razvojni poremećaj mozga.

Zbog prirode nastanka i manifestacije, autizam je vrlo složen. Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja, „stimming“ (ponavljanje kretnji npr. njihanje ili riječi koje umiruje osobu). Ostali poremećaji autističnog spektra mogu imati sve ove značajke u manjoj ili većoj mjeri ili neke niti ni nemati.

Kako se ovdje nećemo baviti djecom – krenut ćemo odmah na odrasle koji spletom okolnosti dobiju dijagnozu spektra autizma u kasnijim godinama.

Da pojasnim – kada govorimo o odraslim osobama –  problematike kao što su  – socijalni aspekt – teškoće sa socijalizacijom, poteškoće sa uspostavljanjem kontakta ili održavanja kontakta očima, kognitivni aspekt, verbalna komunikacija, senzorna stimulacija (zvuk, dodir odjeće, tekstura hrane i dr.) empatija, stimming, organiziranje stvari i rutina u svim aspektima života, posebni interesi, nerazumijevanje neverbalne komunikacije i suptilnih društvenih pravila i sama nekonvencionalna ličnost – u svakoj se osobi manifestiraju drugačijim intenzitetom (i isto tako neki od navedenih problema ne moraju biti ni prisutni).

Za početak – dijagnoza nije baš potpuno „iz vedra neba“ – osobe često navode da osjećaju svoju “drugačijost” od ranog djetinjstva te vrlo prethode komorbiditetni problemi / poremećaji / simptomi tj osoba ima nekih problema s mentalnim zdravljem, npr. – anksioznost, socijalna anksioznost, depresija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, anoreksija i drugi poremećaji prehrane, nestabilni odnosi s ljudima, i dr.

Također je često krivo dijagnosticiran kao granični poremećaj ličnosti, shizoidni poremečaj ličnosti, bipolarni poremećaj i sl.

Posebno je zanimljiv „ženski autizam“.  Zašto?

Pa prvo zato što ga se ne očekuje. Povijesno se dijagnosticiraju samo dječaci, ili u najvećoj mjeri dječaci, ali i djevojčice koje imaju vrlo jasne znakove poremećaja u spektru autizma već u ranoj dobi.

Ako imaju suptilnije znakove – znaju se objasniti time da su djevojčice stidljive i sl. Djevojčice također imaju socijalno prihvatljivije teme od interesa (recimo lutke, vile ili sl za razliku od vlakova ili brojeva koje često nalazimo u dječaka) i jednostavno prođu ispod radara. Ono što tome najviše pogoduje je tzv. „masking“ („stavljanje maske“ za interakciju s drugima) koji je mnogo izraženiji kod djevojčica – koji označava svojevrsno nesvjesno pretvaranje u odnosima s drugim ljudima – one imitiraju druge ljude od najranije dobi i same uče zrcaljenjem drugih kako se ponaša u društvu – ekspesije lica, osmjesi, ton glasa i sl.

To se sve dešava nesvjesno u želji da se bude prihvaćen, ali se u knjigama spominje i vjerojatnost da je vrlo rano djevojčica osjetila nekakvo odbacivanje ili negodovanje od okoline kada je nastupila „prirodno“ te je zbog toga naučila promijeniti ponašanje i stopiti se s drugima.

Ovo sve može biti primjenjivo i na neke dječake – nisu ni svi dječaci isti – ali primarno je kod djevojčica.

Zašto to dječaci rjeđe rade je biološko i sociološko pitanje.

Za potrebe ovog teksta uzmimo samo činjenicu da tako jednostavno jest.

Ovo nas sve dovodi do primjera žene koja se bavi setom psihičkih problema cijeli život i onda tek u 30im, 40im ili čak i 50im godinama dođe do dijagnoze spektra autizma – i u velikoj većini slučajeva osjeti veliko olakšanje jer napokon dobije objašnjenje za svoj život i svoje stanje – bolje se razumije i može se bolje upoznati, te si raznim tehnikama olakšati život i napokon dobiti podršku okoline.

Zbog ovakvih priča savjetujem svima koji imaju bilo kakvu naznaku da bi mogli spadati u ovu skupinu (recimo – introvertiranost (koja sama po sebi nije dijagnoza), socijalna anksioznost, depresija, osjećaj socijalne neadekvatnosti i sl) da naprave online testove navedene na kraju bloga.

Za ADHD test i spektar autizma (Autism Quotient) test treba 20ak min – i time ste eliminirali vlastitu neurodivergentnost. Ili – u rjeđim slučajevima – otkrili da možda zadovoljavate uvjete za dijagnozu – nakon čega savjetujem odlazak na dijagnostiku stručnjacima (također navedeno na kraju bloga – mjesta za koja sam dobila preporuke i riječi hvale).

Posebnog „lijeka“ za autizam nema, i dalje ćete liječiti samo komorbiditetna stanja (recimo depresiju antidepresivima, anksioznost anksioliticima) ali bolje razumijevanje svog cjelokupnog mentalnog sklopa i stanja je velika prednost – i u psihoterapiji i u životu – poučeni novim znanjima napokon si možete pružiti samopodršku koja vam je cijeli život potrebna – kao i dobiti je od okoline.

Tipična obilježja „ženskog autizma“ (Dr. Devon Price: Unmasking Autism, 2022.)

Emocionalna obilježja

• ponekad izgleda emocionalno nezrelo ili osjetljivo
• sklonost naletima plača i psihičkoj krizi izazvanoj naizgled malim podražajima
• problemi u prepoznavanju i imenovanju vlastitih osjećaja
• ignorira i potiskuje emocije do trenutka kada „eksplodira“
• uznemirenost i preplavljenost (overwhelmed) kada su drugi uznemireni, ali nije sigurna kako reagirati niti pružiti podršku
• potpuno se „isključi“  (shut down)nakon duge socijalizacije, druženja, preplavljenosti i pretjeranom stimulacijom (osjeta/podražaja – npr druženje, glasna muzika, razgovor u kojem sudjeluje, stres i sl)

Psihološka obilježja

• anksioznost i/ili socijalna anksioznost
• promjenjivo raspoloženje (moody) i sklonost depresivnom raspoloženju i/ili epizodama
• moguća prijašnja dijagnoza poremećaja raspoloženja (bipolarni poremećaj, generalni anksiozni poremećaj) ili poremećaja ličnosti (granični ili narcistični poremećaj ličnosti)
• strah od odbacivanja i pokušaj kontrole tuđih osjećaja da bi se izbjeglo isto (anticipativni strah od odbacivanja)
• nestabilna slika selfa (sebe), može ovisiti o tome kako je drugi percipiraju (vanjskoj validaciji)

Ponašajna (bihevioralna) obilježja:

• izrazita kontrola pri nošenju sa stresom – samonametnuta rigorozna pravila iako je često riječ o nekonvencionalnoj osobnosti
• najsretnija kod kuće ili u poznatim i  predvidivim okruženjima
• preferira rutinu u svim aspektima života
• djeluje mlado za svoje godine – izgledom, odijevanjem, ponašanjem ili interesima
• sklonost pretjeranom vježbanju , kalorijskoj restrikciji i deficitu i ostalim ponašanjima koje vezujemo za poremećaje u prehrani
• ne obraća pažnju na fizičko zdravlje dok ono ne postane nemoguće za ignorirati
• smiruje se (self-soothing) repetativnim pokretima ruku ili drugog (fidgeting), slušajući stalno istu glazbu, grizući nokte, uvijajući kosu ili čeprkajući po koži

Društvena (socijalna) obilježja:

• „društveni kameleon“ – prilagođava se okolini ponašanjem i interesima
• može lako samostalno učiti ali ima društvene probleme u kolektivima – fakultet, mjesto zaposlenja
• može biti vrlo stidljiva i šutljiva, ali i razgovorljiva i strastvena oko teme koja ju zanima
• ne zna procijeniti kada je njezin „red“ da govori u velikim društvima (teškoće sa spontanošću i društvenim ponašanjem koje nema određena pravila)
• ne inicira razgovor, ali kada joj se pristupi može biti vrlo razgovorljiva i osjećati se ugodno u tome
• može se socijalizirati ali primarno na plitak i površan način koji zna izgledati kao performans, ima problema sa bliskim prijateljstvima
• teško joj je razočarati ili se ne složiti sa sugovornikom dok se razgovor odvija

Osim ovih obilježja često se navodi i senzorna (pre)stimulacija – osoba lako bude preplavljena ako je recimo osjetljiva na glasne zvukove – a nalazi se na takvom mjestu, na jako svijetlo, ako nosi odjeću materijala koji joj ne odgovaraju, ako mora jesti hranu koja joj teksturom ili mirisom (čak više nego okusom) ne ogovara.

Senzorna problematika je kod svakoga drugačija i drukčijeg intenziteta – baš kao i sva ostala obilježja – želja za rutinom i organiziranjem, socijalne poteškoće, „kamufliranje i masking“, poteškoće u bliskim odnosima, poteškoće sa spavanjem, česta disocijacija – „život u svom svijetu“ i preokupiranost samo određenim temama koje zanimaju pojedinca (i o kojima često zna izrazito mnogo te često postaje stručnjakom u uskom području)i sl.

Što se muškaraca tiče – naravno da postoje nedijagnosticirani odrasli muškarci na spektru autizma ali nekako je manja šansa da će doći do dijagnoze – prvenstveno jer muškarci rjeđe traže psihološku pomoć. Naći će neki način nošenja sa sobom, a i klinička slika je ipak malo drugačija. Neće dominirati anksioznost nego problemi s kontrolom emocija ili problemi u ponašanju, emotivna zatvorenost i nerazumijevanje emocija (koje se nekako lakše oprašta muškarcima – „on je tvrd i zatvoren“ i sl.) – ili potpuna orijentiranost na posao / posebni interes (recimo kompjutersko programiranje ili sl.) i suženo društveno djelovanje – par prijatelja iz djetinjstva, cura koja ih razumije / prihvaća i sl.

Naravno u lošijoj varijanti – osoba pati od promjena raspoloženja, alkoholizma (često se za alkoholom poseže pri samoliječenju) i liječi se od ovisnosti i depresije recimo – a autizam često ostane neotkriven.

Moram priznati da nisam naišla niti se bavila još nekim posebnim razlikama među spolovima jer nema „tipičnog muškog autizma“ kao što ima „ženskog“. Pretpostavljam da muškarce, zbog lošijeg „maskinga“ i socijalnih vještina te problema u ponašanju „ulove“ u ranijoj dobi i dijagnosticiraju.

Još mi se čini važno za napomenuti da osoba koja je autistična može uz to imati bilo koji psihički problem i psihijatrijsku dijagnozu. To što je autistična ne isključuje ništa drugo kao mogući komorbiditet. Zbog te činjenice i toga da smo svi karakterno drugačiji – dvije autistične osobe naizgled ne moraju imati ama baš ništa zajedničko – i obje biti autistične.

Mjerodavan izvor edukacije o spektru autizma nalazi se u blogovima stručnjka na ovoj stranici (čuvajte se pogrešnih informacija kojima internet obiluje) –

https://embrace-autism.com/blog/

ADHD / ADD

O ADHD-u odraslih se ipak malo više priča i zna u društvu nego o autizmu – iako se još uvijek obje dijagnoze najčešće vezuju samo uz djecu – ali krenula je svijest o „odraslom ADHD-u“ i što on zapravo znači i kako se manifestira.

Generalna definicija:

“Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (attention deficit hyperactivity disorder – ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. ADHD se uglavnom smatra poremećajem, ali ne i bolešću. Ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju “izlječenja” hiperaktivnosti.”

Tu je važno napomenuti da imamo i ADD (attention deficit disorder) u kojem nema aspekta hiperaktivnosti već samo deficita pažnje.

Postoji podjela i na:

• ADHD tip 1 – poremećaj pažnje (problemi koncentacije, lako je osobu omesti u nečemu što čini, zaboravljivost, nemogućnost aktivnog slušanja i praćenja razgovora / predavanja)

• ADHD tip 2 – poremećaj hiperaktivnosti i impulzivnosti (mnogo govori i prekida druge u govoru, nemogućnost mirnog sjedenja dulje vremena, impulzivne odluke bez mnogo promišljanja) 

• ADHD tip 3 koji je mješavina tipa 1 i tipa 2

Kao i kod autizma i s ADHD-om ćemo se držati odraslih osoba i onoga što je za njih karakteristično.

Da odmah napomenem – autizam i ADHD imaju sličnosti i nekada se javljaju i zajedno (komorbiditetno) – a imaju sličnosti i preklapanja i sa drugim poremećajima i stanjima – poremećaji raspoloženja, kompleksni PTSP, anksioznost i dr.

Također, ADHD, kao i autizam – može biti u komorbiditetu sa bilo kojim drugim psihičkim poremećajem ili psihijatrijskom dijagnozom.

ADHD predstavlja trajni obrazac ponašanja, traje cijeli život – ali u promjenjivom obliku – zato postoje razlike između simptoma u dječjoj i odrasloj dobi.

ADHD je kao i autizam, neurorazvojni poremećaj koji nastaje tijekom sazrijevanja središnjeg živčanog sustava, a simptomi su najčešće prisutni od rane dječje dobi (ali ne uvijek ili ne u dovoljno jakom intenzitetu da bi privukli pažnju) – hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja.

Smatra se da je tek 20% odraslih s ADHD-om dijagnosticirano jer su kriteriji za dijagnozu prilagođeni djeci do 16-e godine života i jer se simptomi ADHD-a maskiraju komorbiditetnim poremećajima – npr. poremećaji raspoloženja, anksioznost, ovisnosti, poremećaji ličnosti i dr.

Često kod odraslih s ADHD-om nalazimo narušeno obrazovanje, zaposlenje, socijalne odnose, partnerske odnose i samopouzdanje – te tretmanu liječenja pristupamo psihološki (psihoterapija) i farmakološki (lijekovi – antidepresivi, anksiolitici, stabilizatori raspoloženja i dr).

Kao i autizam, i ADHD se češće dijagnosticira u dječaka koji su hiperaktivni, a manje u djevojčica jer su kod njih dominantnije teškoće održavanja pažnje pa do dijagnoze dođe kasnije ili ne dođe uopće.

U socijalnom i emotivnom aspektu života mogu ostavljati dojam „osobe na koju se ne može računati“ (Tuckman, 2007., Robbins 2005.) – gube stvari, zaboravljanju dogovore, čini se da ne slušaju kada im netko govori, često im je teško održati romantičnu vezu ili zbog ovih karakteristika bivaju odbijani od strane partnera.

Neki od simptoma ADHD-a sa dominantnim pomanjkanjem pažnje: teškoća fokusiranja pažnje (osim ako je nešto što osobu izrazito zanima – onda može doći i do hiperpažnje), niska energija i motivacija, odstutnost, sanjarenje, zaboravljivost, dezorganiziranost, „brain fog“, emocionalna osjetljivost.

Neki od simptima ADHD-a sa dominantnom hiperaktivnošću: hiperaktivnost, nemir, visoka razina energije, nemogućnost opuštanja i odmora, nestrpljivost, upadanje drugima u riječ, izljevi ljutnje.

Paradoksalnost kliničke slike je u tome da se pogoršava umorom, dosadom i frustracijom – a poboljšava ako se osoba bavi s nečim što ju zanima – tada može dugotrajno zadržati pažnju jer je motivirana iznutra – što dovodi do hiperfokusa.

6 glavnih problemskih područja osoba s ADHD-om (Barkley i Murphy, 2011.):

• upravljanje vremenom
• samoorganizacija
• rješavanje problema
• samodisciplina
• motivacija
• samoaktivacija / koncentracija

Naravno, kako smo do sada već naučili, svatko je svoj miks i na određenom dijelu spektra svake od ovih problematika.

Isto kao i s autizmom sve te problematike znatno narušavaju kvalitetu života – poslovno, privatno, društveno i intimno te stvaraju nove probleme – npr. ovisnosti ili depresije.

Najčešći komorbiditeti su anksiozni poremećaji, depresivni poremećaj, konzumacija psihoaktivnih tvari.

S bipolarnim poremećajem i graničnim poremećajem ličnosti ima mnogo zajedničkih osobina (impulzivnost, emotivna osjetljivost, promjene raspoloženja) – te je vrlo bitno odrediti što je točno posrijedi radi pravilnijeg liječenja – ili je riječ o komorbiditetnom stanju (što je isto, naravno, moguće).

Kod muškaraca znamo uočiti disciplinske mjere u školi ili kasnije probleme sa zakonom, prometne nesreće, probleme sa kontrolom ljutnje i bijesa, zloupotrebu psihoaktivnih tvari.

Kod žena najčešće uočavamo nisko samopouzdanje, anksioznost i depresiju, te poremećaje prehrane.

Dijagnostika nosi svojevrsno olakšanje osobama jer im pojašnjava sliku o samima sebi i svojim eventualnim životnim neuspjesima i poteškoćama.

Treba liječiti komorbiditetna stanja (anksiolitici, antidepresivi, stabilizatori raspoloženja), ali za razliku od autizma – lijekovi za poboljšanje sveukupnog stanja i simptoma kod ADHD-a postoje – metilfenidat (Ritalin), atomoksetin, bupropion i dr.

Uz farmakoterapiju vrlo je važno educirati se o poremećaju, naučiti strategije upravljanja vremenom i strukturiranjem odnosa. Psihoterapija je također od velike koristi kao podrška pojedincima u njihovim izazovima i razumijevanju sebe i drugih.

Može se činiti da problemi neurodivergentnosti – u globalu – nisu tako veliki – ali istraživanja pokazuju da uvelike oštećuju kvalitetu života, da se zahvaćeni pojedinci osjećaju zbunjeno i neshvaćeno, nefunkcionalno i drugačijima od drugih, da se znaju izolirati, patiti društveno, poslovno i privatno zbog nemogućnosti „tipičnog“ ponašanja i shvaćanja – te da sve to vrlo često vodi u depresivne epizode, ovisnosti i suicid.

Tome tako ne mora biti – i zato smo tu da radimo promjene – ono što nam treba jest – veće razumijevanje društva, podrška pojedincima, dostupnija dijagnostika, edukacija pojedinaca nakon dijagnoze i destigmatizacija neurodivergentnosti.

Dijagnozu ADHD-a i autizma postavljaju stručnjaci psiholozi (neki navedeni na kraju bloga), a psihijatri propisuju lijekove – za ova stanja – a i za sva komorbiditetna stanja (anksioznost, depresija i dr).

Slažem se da je zajebancija i procedura ali kao i sve vezano za psihičko zdravlje i poboljšanje života – isplati se.

Još bih za kraj dodala da su dijagnoze tu da nam olakšaju život, donesu razumijevanje i pozitivne promjene – ne da nas „stavljaju u kutije“ i definiraju (u krajnjoj liniji vi svoju dijagnozu nikome ne morate otkriti – to je vaša osobna stvar – bilo da idete privatnom ili državnom liječniku).

Mi nismo svoja dijagnoza, neurodivergentnosti niti bilo čega drugoga, ona je tu da nama olakša život – i da objašnjenje.

Online testovi na engleskom jeziku:

Spektar autizma – 

https://embrace-autism.com/autism-spectrum-quotient/

i https://embrace-autism.com/raads-r/

Gorenavedena 2 testa preliminarno određuju jeste li pod sumnjom za dijagnozu spektra autizma.

Testovi za spektar autizma su i na ovoj stranici:

https://aspietests.org/ – treba napraviti account i prijaviti se, sve je besplatno

(prvo riješiti Autism Spectrum Quotient – 3.test po redu)

ADHD – 

https://psychology-tools.com/test/adult-adhd-self-report-scale

https://exceptionalindividuals.com/candidates/neurodiversity-resources/neurodiversity-quizzes/adhd-quiz-test/

Ostali testovi –

https://psychology-tools.com/

Dijagnostika  odraslih:

Centar Coralina (Maja Bonačić), Zagreb – Autizam

Ježeva kućica, Samobor – ADHD i Autizam

Centar Madrugada, Split (ali dolaze i u Zg) – ADHD i Autizam

Psihološki centar Sekušak – Galešev, Zagreb – ADHD

(nije plaćeni oglas, čekanje na termin za dijagnostiku je oko 3 mjeseca, a cijena je oko 180 EUR)

Izvori:

Dr. Devon Price: Unmasking autism – The power of embracing our hidden neurodiversity

Phil Boissiere, MFT: Thriving with adult ADHD – Skills to strengthen executive functioning

Online predavanje Centra Bea „Što je ADHD“, Antonia Vuk, dr. med., psihijatar, Klinička bolnica Sveti Ivan Zagreb

tekst napisala:

Tihana Gamble, edukantica Gestalt psihoterapije pod supervizijom

Objava Neurodivergentnost u odraslih osoba – ADHD, spektar autizma pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

C-PTSD – kompleksni PTSP

Tema kompleksnog post-traumatskog stresnog poremećaja i kompleksne traume dobiva sve više na važnosti. Sam pojam prvi je predložila psihijatrica Judith Herman u svojoj knjizi Trauma & Recovery(1992.).

Krenimo od početka.

„Obični“ PTSP nam je svima donekle jasan (pogotovo na našim područjima, nažalost) – osobi se desi velika trauma (rat, fizički napad, silovanje, prometna nesreća, prirodna katastrofa, fizičko i sexualno zlostavljanje) – nešto što se javi jednokratno ili traje neko određeno vrijeme – ali opet ima početak i kraj.

Trauma se javi jednokratno i prođe – ono što se ne vrati na staro jest unutarnji svijet osobe koja ju je proživjela.

Trauma nije vanjski događaj, već ono što se desilo u nama zbog doživljenog događaja (Gabor Mate).

Unutrašnji (emocionalni) svijet osobe se može nakon traume izliječiti ako se ta trauma proradi – na psihoterapiji verbalno – kognitivno i emocionalno i na nekoj tjelesnoj terapiji (da „izađe“ iz tijela) – no vrlo često ljudi jednostavno potisnu traumu i žive s njom – što može dovesti do toga da nisu u doticaju sa svojim osjećajima generalno, ne mogu postići bliskost i imaju naizgled neobjašnjive psiho-fizičke probleme te apatična, depresivna, anksiozna i agresivna raspoloženja – te nikako ne mogu „doseći“ sreću, mir i zadovoljstvo.

U nešto lošijem slučaju ili pri većoj traumi – imaju noćne more, flashbackove, probleme s učenjem, motivacijom, fokusiranjem, progone ih strahovi i fobije, panični napadaji i sl – funkcionalan i ispunjen život nije moguć, a često se i sami liječe alkoholom i drugim opijatima (protiv nesanice, nemira, anksioznosti i sl) – što samo produbljuje problem i stvara nove probleme (npr. alkoholizam i sve što on sa sobom nosi, izolacija od društva i okoline, „povlačenje u sebe“ što dovodi do depresije).

Ono što se također javlja je strah od situacija koje podsjećaju na traumatski događaj – buka, mračni prostori, vožnja određenim vozilima, određena mjesta (ovisno o traumi) – pa ih osobe izbjegavaju koliko mogu – ali nesvjesne asocijacije se ipak dogode (recimo prođe helikopter i njegov zvuk vrati osobu koja je bila u ratu mislima i osjećajima u situaciju kada je u ratu čula zvuk elise helikoptera i automatski se emotivno vraća u stanje pobuđenosti, straha, neizvjesnosti, bespomoćnosti i panike – prepuno adrenalina i kortizola) – nije ih moguće izbjeći – pogotovo što sjećanja naviru kroz noćne more i ruminirajuće misli u budnom stanju. Osoba jednostavno ne može „krenuti dalje“ ili se „vratiti na staro“ nakon traumatskog događaja.

Najviše je istraživanja provedeno na ratnim veteranima za koje se pokazalo da imaju velikih problema sa funkcioniranjem u „normalnom“ životu kada bi se vratili sa terena / bojišta.

Problem nije kod svih jednakog intenziteta – on ovisi o karakteru, startnoj poziciji psihičkog stanja, socijalnoj podršci, osobnosti i sl – a tome ide u prilog i činjenica da nikada nemamo dvoje ljudi sa potpuno istim životnim iskustvom.

Ono do čega smo kao društvo došli i što je pozitivno u ovome svemu jest da je dijagnoza i pojam PTSP-a poznat i postoje uhodani načini rješavanja istog – psihijatrijski lijekovi (najčešće antidepresivi, lijekovi za spavanje, anksiolitici), psihoterapija, te lagana reintegracija pojedinaca u društvo uz pružanje podrške i razumijevanje.

Takvo razumijevanje za kompleksni PTSP još uvijek ne postoji u društvu – ali se nadam svjetlijoj budućnosti.

Što je kompleksni PTSP?

Kao što smo ranije spomenuli, počevši od Judith Herman – kreće razumijevanje kompleksne traume kao pojma.

Kompleksna trauma je nešto što traje dugo vremena i čega možemo ili ne moramo biti svjesni – toksična veza, odrastanje s neadekvatnim roditeljima, teško siromaštvo, izbjeglištvo, bilo kakvo neprihvaćanje u obitelji ili društvu – odrastanje s jednim ili oba narcisoidna roditelja – ili još podmuklije – odrastanje u kojem je prividno „sve ok“ a zapravo se osjećamo potpuno emotivno zanemareno.

Kako možemo „ne biti svjesni“?

Recimo rodimo se u emotivno nestabilnoj obitelji gdje cijeli život „hodamo po jajima“ u strahu da ne izazovemo neku lošu reakciju ili na neki način „pogriješimo“ – pritom potpuno zanemarujući svoje želje i potrebe (koje nakon nekog vremena gubimo iz vida i doticaja u potpunosti – niti znamo što osjećao ili želimo, niti nam je važno). Takav način življenja – manifestiran kao svima vidljivi obiteljski kaos ili kao privid normale uz puno glume i ekscesa u četiri zida ili kao potpuna indiferentnost prema djetetu i zanemarivanje – dovodi do istih posljedica – psihičkih i fizičkih. Učimo da nismo bitni i da ne vrijedimo (uništeno samopouzdanje i generalna vjera u ljude), te nemamo zdrave osobne granice. Tu se stvara uvjerenje „svijet je opasno mjesto i ljudima ne treba vjerovati“ koje uvelike utječe na život pojedinca.

Nakon takvog odrastanja u ranoj odrasloj dobi (ili ranije) ljudi počinju osjećati anksioznost, depresiju, napadaje panike – s fizičke strane napadnu ih razne kronične ili akutne bolesti (prijedlog za čitanje Gabor Mate: Kada tijelo kaže ne, Basel van der Kolk: The body keeps the score) – i nikako ne mogu dokučiti što je razlog tomu – iako nekada i bude nekog vidnog povoda (koji može i ne mora biti točan, tipa prekid veze – to bude samo točka na i).

Tada lagano kroz psihoterapiju dolazimo do dubine priče i do onoga što se stvarno dogodilo – ili nije nikada dogodilo, a trebalo se dogoditi (osnovne ljudske potrebe za pripadanjem i bliskošću npr) – i tada se često prvi puta osvještava da nije „normalno“ i standardno živjeti u strahu, napetosti, neizvjesnosti, vječnoj drami, psiho -fizičkoj agresiji, nije normalno plakati svaki dan, činiti sve za bliske ljude – a ne dobivati ništa, nije normalno imati niske standarde u odnosima i panično se bojati napuštanja u odrasloj dobi (za dojenčad i djecu je normalno).

Često takvi ljudi budu u potpunosti odsječeni od svojih emocija / disocirani su (nisu u doticaju s njima), osjećaju se da su „zapeli“ u životu ili da „imaju sve“ a ne razumiju zašto nisu sretni, ili im je teško donositi odluke i emocionalno sazrijeti – ili ih pak muče razne ovisnosti (bihevioralne i o supstancama) kojima kao da pune „emotivnu prazninu“ – ili su „previše emotivni“ što bi označavalo reaktivno stanje s puno drame, drastičnih promjena raspoloženja – generalna emotivna disreguliranost.

Osim odrastanja s neadekvatnim roditeljima, kompleksni PTSP se javlja i nakon (i tokom) toksičnih ljubavnih odnosa gdje dolazi do destabilizacije ličnosti (uslijed vječne drame, maltretiranja, zanemarivanja sebe, života u survival mode-u tj. života u modu za preživljavanje koji nije namijenjen da se u njemu živi – već je namijenjen povremenom korištenju u stresnim situacijama).

Tu ćemo samo spomenuti ono što smo do sada već apsolvirali – teško da ćemo se uplesti duboko u toksičnu vezu ako nismo već „načeti od doma“ tako da taj kompleksni PTSP kreće i od ranije – a onda u toksičnom ljubavnom odnosu buja i raste i dovodi do psiho-fizičkih manifestacija – osoba „puca“.

U kompleksnom PTSP- u za razliku od običnog PTSP-a nemamo vizualne ili slušne flashback-ove (koji nas vraćaju na mjesto zbivanja i osjećaje koje smo onda doživjeli) već imamo emocionalni flashback-ove (Pete Walker).

Emocionalni flashback (ili emotivni regres – vraćanje u prijašnje emotivno stanje) je „pretjerano reagiranje“ na neki događaj jer nas on nesvjesno emocionalno vraća na izvornu traumu – primjer – na blagu kritiku vi reagirate izrazito naglo i pretjerano jer vas to nesvjesno asocira na izvornu traumu gdje vas je roditelj često vrijeđao.

Ekstremniji primjer može biti recimo osoba koja ne može „primiti“ bliskost i nježnost jer ima iskustvo da nakon nje dolazi do grubosti i patnje – pa na bliskost i nježnost reagira agresivno.

Česti emocionalni flashback-ovi uništavaju kvalitetu našeg života i odnosa s ljudima – u najmanju ruku. Sve te traume trebalo bi proraditi i integrirati u svoju ličnost te naučiti regulirati dosadašnje automatske odgovore (implicitna memorija) na emocionalne podražaje – biti svjestan emocionalnog flashback-a ako se i pojavi – ali ne reagirati u skladu s njim. Cilj je živjeti u „ovdje i sada“ i ne projicirati iskustva iz prošlosti u sadašnji život (niti živjeti u strahu od budućnosti) i biti sposoban za emocionalnu samoregulaciju.

Na putu do tog cilja pomaže psihoterapija.

Kompleksni PTSP nije službena dijagnoza – a često na van izgleda kao depresija ili anksioznost u kombinaciji sa negativnom slikom sebe, poremećajem pažnje, nestabilnim odnosima, disregulacijom emocija, problemima s ovisnosti, izbjegavajućim stilom vezivanja (avoidant personality disorder) –  može izgledati i kao granični poremećaj ličnosti ili ADHD / ADD – u svakom slučaju – potrebno je veće razumijevanje ovog poremećaja.

Zavrzlama je u tome što je kompleksni PTSP često uzrok svih ovih (i drugih) poremećaja – pa su dane dijagnoze mogu biti točne – ali češće nego rjeđe bude slučaj da osoba ima „samo“ kompleksni PTSP.

Kako on ne postoji kao dijagnoza – psihijatri su skloni staviti dijagnozu nečega što se manifestira (generalni anksiozni poremećaj, depresija) – što je u biti točno, ali nije skroz kompletno – u njihovu obranu, nemaju previše izbora što se tiče zvaničnih dijagnoza.

Ono što je pozitivno je da se u psihijatriji napušta zastarjeli koncept „jednom dijagnoza – zauvijek dijagnoza“ i vjeruje se u oporavak i reverzibilnost štete učinjene po osobu – ukoliko se na toj šteti aktivno radi – psihoterapijom i psihofarmacima ukoliko je potrebno.

Tu odmah želim uskočiti s objašnjenjem da narcistički poremećaj ličnosti nema lijeka – i objasniti zašto i kako – jer se ta tema često proteže po komentarima.

Poremećaji ličnosti su sami po sebi neizlječivi i predstavljaju dio ličnosti/osobnosti osobe (otud „ličnost“ u nazivu) te ne traže svi ni pomoć – pogotovo ne narcisi (do onog jednog trena kada (i ako!) im se dogodi) kolaps / mortifikacija – ako ne dođe do samoubojstva – nekim opijatima ili direktnim suicidom). Oni koji često traže pomoć su granične strukture (borderi) i što se dijagnosticiranih bordera tiče – osjetna poboljšanja u općem stanju i funkcioniranju zabilježena su nakon 8 god psihoterapije (najčešće, jer se pokazala kao najdjelotvornija psihoterapija – DBT – dialectical behavior therapy) i korištenja psihofarmaka (psihijatrijskih lijekova – antidepresiva, anksiolitika i u težim slučajevima antipsihotika) po potrebi (u fazama depresije, pri pojačanoj anksioznosti i sl).

Navodim ovo istraživanje čisto da dobijete predodžbu što znači boriti se s poremećajem ličnosti i koliko traje zaliječenje i mala promjena strukture ličnosti – naravno, osoba će uvijek ostati na spektru – ali može „pasti niže na spektru“ i dobiti bolju kvalitetu života i razviti vlastite alate kako da se drži pod kontrolom.

Za sve to potrebno je puno volje, novaca, vremena i podrške okoline – a u svemu ovome je osobna volja i želja ipak najvažnija.

Ono što je cilj i što je moguće postići je to da takva osoba nakon višegodišnje psihoterapije – pod svoje zrelije dane, više ne ispunjava uvijete za dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti.

To je najbolji mogući ishod.

E sad – narcis.

Vaš kućni narcis o kojem često slušam niti će priznati da nešto nije u redu s njim, niti će otići na psihoterapiju (osim možda par puta u svrhu manipulacije) – pogotovo ne višegodišnju, niti ima želju za promjenom sebe. On ima želju da se vi promijenite i slušate ga.

Tako da – lijeka nema. Ni ljubav, ni prihvaćanje, ni seks, ni kulinarske vještine, ni dulja suknja koju on odobrava – neće ni izliječiti ni priliječiti vašeg kućnog narcisa / psihopata.

Ono što krivo navodi na drugačije mišljenje su knjige namijenjene stručnjacima koje govore o tome kako liječiti / pristupiti narcisoidnim pacijentima.

Tu je važno mnogo činjenica – prvo – taj pacijent / klijent koji će doći psihoterapeutu ili psihijatru doći će zbog nečeg drugog (recimo depresije) a stručnjak će otkriti narcisoidnu strukturu i liječiti depresiju kroz pristup koji narcis može „čuti“ i pritom dati sve od sebe da mrvicu moderira narcisovo ponašanje ako je moguće – kako bi on dobio na kvaliteti života (prvenstveno u odnosima s ljudima). Poremećaj ličnosti mu neće izliječiti.

Literatura postoji da bi stručnjaci naučili kako se nositi sa tako teškim pacijentima rigidnih struktura ličnosti koji nisu sposobni za introspekciju, nemaju empatiju, vide svijet iskrivljeno i sl. Oni su također pacijenti koji trebaju imati najbolji mogući pristup od strane stručnjaka.

Pristupa im se u okviru njihovih mogućnosti i emotivnog okvira.

Takve knjige nisu dokaz da vaš očajni partner/ica koji vas maltretira ima šanse za promjenom osobnosti.

Malo smo skrenuli s teme – ali nikad nije dovoljno puta za ponoviti.

Vratimo se na temu – dakle kompleksni PTSP nastaje uslijed dugogodišnjeg života u modu za preživljavanje.

Što je survival mode i što su 4 F (Fight, Flight, Freeze, Fawn)?

Survival mode bio bi „mod za preživljavanje“ u doslovnom prijevodu – ili obrambeni mod/ način življenja/ ponašanja.

On predstavlja stanje u kojemu se čovjek (ili životinja) nalazi kada je u opasnosti. Fight, Flight, Freeze, Fawn bili bi Borba, Bijeg, Zamrzavanje / Ukipljivanje i Podčinjenje.

Fawn (u mom slobodnom prijevodu – podčinjenje) jedini je naučeni (ne biološki) obrazac i karakterističan je prvenstveno čovjeku – o njemu malo kasnije.

Dakle priča ide ovako – zamišljeno je da čovjek živi bezbrižno većinu svog života – šeće po livadama, bere cvijeće, jede bobice, pleše, pjeva i u nekoj je interakciji s drugim ljudima – u trenu kada u priču uđe tigar – čovjek iz bezbrižnog moda življenja (thriving – napredovanje, rast, progres) u kojem može učiti, raditi (pažnja i koncentracija nisu narušene), biti opušten, tijelo funkcionira ležerno (probava, krvni tlak) prelazi u jedan od 3 pobuđena / borbena stanja – Borba / Bijeg / Smrzavanje – pa tako onda napada tigra (karikiram), od njega bježi ili se prestravljeno smrzne na mjestu – u tim stanjima tijelo je pobuđeno, prekrcano je adrenalinom i kortizolom, zjenice se šire, tlak raste, probava se zaustavlja, mišići se prokrvljuju – sve je podređeno tome da čovjek preživi – otud naziv – mod za preživljavanje.

Nakon ekscesa s tigrom, ako čovjek preživi, s vremenom se vraća u sigurno stanje, opušta se, organizam se vraća u normalu (nakon pretrpljenog šoka) i nastavlja šetati, brati cvijeće ili što je već radio – najbitnije – vrati se u stanje sigurnosti (resting and thriving mode).

Dakle – preživljavanje je vanredno stanje u koje se ulazi (i izlazi) samo po nužnoj potrebi.

Problem (psiho – fizički) nastaje kada je čovjek vrlo često ili stalno u modu za preživljavanje – ne nužno s tigrom – ali može biti s okrutnim roditeljem, partnerom, opasnim društvenim okruženjem (izrazito siromaštvo, kriminal, rat) i rijetko ili nikada ne ulazi u stanje sigurnosti.

Čini se nemogućim – ali mnogi žive baš tako, većina ih nije toga ni svjesna. „Hodanje po jajima“ način života pored agresivnog partnera (ne nužno fizički – verbalno i emocionalno je sasvim dovoljno), strah od pogreške i vrijeđanja, usmjerenost na tuđa raspoloženja (u svrhu preveniranja incidenta) i prilagođavanje („jel li ljut ili zabrinut? – kako da se ja sada ponašam“ i sl strepnje) ismijavanja, pretrpanost poslom – strah od otkaza – ili perfekcionistički strah da nikad nije dovoljno dobro ni dovoljno i da će se desiti nešto loše – pa se osoba „ubija od posla“ privatno i poslovno i pokušava dostići nedostižne ciljeve.

O djeci koja žive u nesigurnim, nepredvidivim, zlostavljajućim okolnostima neću ni govoriti – ona ne znaju što je „mod sigurnosti“ i u njega ne ulaze ni kada odrastu.

Paradoksalno – ne znaju da nisu „na miru“ jer je mod preživljavanja i pretjerana pobuđenost jedino što poznaju i to im predstavlja normalu i standard postojanja.

Ne moram ni spominjati da je odrastanje s narcisom ili život s narcističkim partnerom upravo stanje preživljavanja.

Stanje preživljavanja – kada se javlja u potrebitoj okolnosti – spašava čovjeku život – a kada je „upaljeno“ stalno – troši i uništava čovjeka psihički i fizički.

Cilj svih psihoterapija je dovesti osobu do stanja sigurnosti i naučiti ju da u njemu živi, u tome uvelike pomažu i somatske terapije koje radom na tijelu opuštaju pojedinca i uče tijelo da izađe iz stanja preživljavanja (kratki dah, zgrčenost i napetost mišića, stiskanje zuba, pogrbljenost, probavne smetnje, problemi sa snom, metabolizmom, tlakom, autoimunim bolestima i dr). Kako kognitivno i emocionalno, traumu treba proraditi i tjelesno – da „izađe iz tijela“ (preporuka za čitanje Peter A. Levine – Buđenje tigra) – nekom od tjelesno orijentiranih psihoterapija, yogom, laganim vježbanjem i istezanjem, tjelesnim tehnikama opuštanja npr. TRE i dr.

Naravno, preduvjet je izlaženje iz okoline koja nas tjera da živimo u modu za preživljavanje (toksične veze npr) – inače nema pomaka na bolje.

Uz stanje stalne pobuđenosti / stalnog bivanja u modu za preživljavanje – vezujemo pojam hipervigilantnosti (hypervigilance).

Hipervigilantnost predstavlja stanje u kojem je osoba stalno pobuđene pažnje i reaktivna – „skenira“ okolinu (opasnosti, tuđa ponašanja i tuđa raspoloženja) u strahu je od prijetnji i opasnosti, napeta je, „kratkog fitilja“, iritabilna, muči ju konstantan umor (jer to stanje umara), ne može se opustiti ni odmoriti – svega je u okolini svjesna – a s druge strane nema koncentracije za učenje i pamćenje (jer je za to potreban siguran mod). Može biti pojačano agresivna, preplašena, stalno zabrinuta.

Često vidimo kod problematične djece (a i odraslih) koja su npr agresivna i nemaju koncentraciju za učenje da u biti nemaju ADHD nego da su istraumatizirana i da adekvatno reagiraju na svoje neadekvatno obiteljsko okruženje i da nisu u mogućnosti ući u stanje sigurnosti.

Agresivnost i impulzivnost su primjeri ponašanja za nekoga tko „zapeo“ u borbenom modu, osoba koja je zapela u bijeg ili zamrzavanje modu je često disocirana (tv, video igrice, posao, kocka, radoholičarstvo – bilo koja ovisnost, bihevioralna ili o opijatima) – i emotivno nedostupna (kapacitet za emotivnu bliskost nije nešto što nalazimo u modu za preživljavanje).

Fawn (podčinjenje) odgovor na opasnost spominje Pete Walker u svojoj knjizi koju uvijek preporučujem (Complex PTSD: From Surviving to Thriving: A GUIDE AND MAP FOR RECOVERING FROM CHILDHOOD TRAUMA) kao odgovor svojstven čovjeku koji se manifestira kao ugađanje drugima (people pleasing) od straha za život (život s nasilnim roditeljem ili partnerom) ili straha od neprihvaćanja (obitelj, društvo). Podčinjujemo cijelu svoju ličnost, želje i potrebe drugoj osobi ili osobama (agresoru – bio pojedinac, ili društvo).

Najbolji primjer je odrastanje sa zlostavljajućim roditeljem – koje nas kalibrira da se tako “podčinjeno” ponašamo prema svim drugim pojedincima kasnije u životu (pogotovo u bliskim odnosima) zbog straha od kazne, vrijeđanja, odbacivanja, posramljivanja I sl.

Naravno da je takav način života poguban za osobu – psihički, fizički i emocionalno – te ga je potrebno prepoznati i posvetiti se promjeni istog.

Safety is not the absence of threat, it is the presence of connection. – Gabor Mate

Ukoliko smatrate da bih Vam mogla pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me

putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com

U sljedećem blogu (ili sljedećih nekoliko) očekuju vas objašnjenja ovih pojmova:

Kognitivna disonaca

Scapegoat – Žrtveno janje

Golden child -Zlatno dijete / Miljenik

Manipulation – Manipulacija

Narcissistic abuse – Narcističko zlostavljanje

Narcissistic supply – Narcističko napajanje / Narcističko gorivo

Love bombing – Bombardiranje ljubavlju

Red flags – Crvene zastavice / Znakovi upozorenja

Idealization – Idealizacija

Future faking – Laganje o budućnosti / Manipulacija lažnim planovima

Triangulation – Triangulacija

Word salad – Salata od riječi

Gaslighting (crazy making) – Sluđivanje / Izluđivanje / Gaslighting

Flying monkeys – Leteći majmuni (narcisovi nesvjesni pomagači)

Enablers – Oni koji omogućuju / Pomagači

Devaluation – Devaluacija / Omalovažavanje

Discard – Odbacivanje / Potpuno poništenje

Hoovering – Ponovno „usisavanje“ / Ponovno povezivanje

Re-idealization – Ponovna idealizacija

Gray rock – Tehnika sivog kamena / Gray rock tehnika

No contact – Prekid svakog kontakta / No kontakt

Narcissistic smirk – Narcistički podsmjeh

Narcissistic stare – Narcistički pogled / Narcistiko zurenje

Narcissistic mortification / disintegration – Narcistička mortifikacija / dezintegracija /Raspad narcisa

Dog-whistle abuse – Nevidljivo zlostavljanje

Silent treatment / Stonewalling – kažnjavanje šutnjom, povlačenje iz razgovora

Izvori:

Iz glave – sve naučeno u zadnjih osam godina interesa za ovu temu

Pete Walker

Judith Herman

Gabor Mate

Psihoanalitičke teorije – Kernberg, Kohut, Freud, Horney, Lancan, Adler, Fromm

Objava Kompleksni PTSP  i život u modu za preživljavanje (4F) – kako prepoznati Narcističko zlostavljanje – 4.dio pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Codependent – Suovisna/ Ovisna osoba

Codependency (u nedostatku boljeg prijevoda – suovisnost) je pojam koji se prvi puta spominje 70ih godina prošlog stoljeća u SAD-u u krugovima liječenih alkoholičara (AA) i njihovih brošura (12 step program) i označava partnere ili obitelji samog alkoholičara (koji htjeli, ne htjeli – imaju neku ulogu u održavanju njegove ovisnosti – opravdavaju ga, pomažu mu u održavanju ovisnosti ili pak negiraju ovisnost i sl).

Da ne ulazimo preduboko u dinamike „alkoholičar i njegov bračni partner“ krenimo odmah u ono što je suovisnost kao termin danas u psihologiji, pa i psihijatriji – iako samo po sebi nije dijagnoza – ali se koristi termin „ovisnička ličnost“.

Suovisnost nalazimo kod nekih poremećaja ličnosti (narcističkog, graničnog), ali nije vezana isključivo za njih, može postojati kao osobina van poremećaja ličnosti.

Tu već uviđamo da je i narcis / osoba narcističke strukture u biti suovisna – iako se često suovisnost spominje samo u kontekstu partnera narcisa (koji je o narcisu ovisan i vezu ne može prekinui). Nije svaka suovisna osoba narcis – ali svaki narcis je suovisan (codependent) o partneru (tj. partnerovoj pažnji / narcističkom gorivu)– ne nužno nekom određenom – zato ih brzo može i zamijeniti i upasti u novu „ljubav života“.

Dakle, i narcis i border i netko tko je „pao na narcisa“ a sam nema neku patologiju – svi su oni su-ovisni, nitko nije emocionalno zreo, psihički stabilan niti ima čvrste osobne granice i zdravo samopouzdanje – to su im sličnosti – a postoje i mnoge razlike.

Bitno mi je to naglasiti jer se često navodi dinamika „narcis i codependent“ kao dvije suprotnosti gdje se suovisnu ličnost portretira kao moralno superiornu i povišeno empatičnu naivnu žrtvu – što može i ne mora biti slučaj. Dakle narcizam i suovisnost nisu suprotnosti nego dvije paralelne varijable gdje suovisnost može postojati bez narcizma (govorimo o jednoj osobi) a narcizam bez suovisnosti ne može.

Pojam suovisnosti kakvim ga podrazumijevamo danas popularizirala je Melody Beattie u svojoj knjizi Codependent no more (1986.) koja je prodana u 8 milijuna primjeraka – i koja otvara veliku temu koja danas broji stotine knjiga raznih autora.

Kakva je to onda suovisna osoba?

Suovisna osoba nema čvrste osobne granice, ne zna reći „ne“ – pogotovo u bliskim odnosima, ima sniženo samopouzdanje, nije navikla stavljati sebe na prvo mjesto, nije svjesna svojih želja i potreba – niti zna kako tražiti zadovoljenje istih u odnosima, uvijek stavlja drugu osobu „ispred sebe“, strahuje od konflikta, osjeća se nekompetentnom, teško joj je biti sama (bez partnera), uzima odgovornost koja nije njezina na sebe – sklona je anksioznosti, panici i strahu (pogotovo od napuštanja).

Svoj identitet i značaj vidi i ostvaruje kroz drugu osobu i svoju ulogu u tuđim životima. Svaka osoba je „druga osoba“ tj u svakom odnosu je „druga osoba“ bitnija od nje same – tj automatski se stavlja u inferioran položaj u svim odnosima.

E sad – tu nastaje problem u percepciji takve osobe (od nje same i od okoline) kao „krasne, divne, požrtvovne, žrtve drugih, samo na druge misli, moralno superiorna, skromna, nezahtjevna“ – što u teoriji može biti slučaj ali u praksi češće nije – osoba jednostavno ima strah od života i osamljenosti (i nije u doticaju sa sobom) pa se zato ponača kao „otirač“, a da se lakše pomiri sa vlastitom manjkavošću i strahom – sebe sebi i na van nazove svojevoljno požrtvovnom / moralno ili empatijski superiornom – „sve je dala – a samo malo traži za uzvrat“.

Užasno puno loših dinamika se tu javlja – osoba je nazadovoljna sa svojim životom (najčešće počinje to shvaćati kad već krene anksioznost ili depresija), ne razumije kako drugima polazi za rukom ostvarivanje ciljeva, želja i potreba – s druge strane – samim time što nema čvrste (ili bilo kakve) osobne granice (+ nekako je vidno „gladna“ ljubavi i zajedništva) nerijetko će nabasati na predatora – narcisa, običnog manipulatora – nekoga tko će je iskorištavati.

Samim time što nesvjesno vjeruje da ne zaslužuje puno tj – pravilnije rečeno  – vjeruje da ne vrijedi – posezat će za „manjim“ i prelaziti preko stvari preko kojih se ne bi trebalo prelaziti (neće se ljutiti ni svađati ili će unedogled opraštati – u ime tzv. ljubavi – dopuštat će prelaženje preko osobnih granica).

Naravno da takvo ponašanje (prvenstveno govorimo o partnerskim odnosima, ali možemo primijeniti i na prijateljstva i sve ostale odnose) ne dovodi do poboljšanja odnosa.

Pretpostavka da „što više sranja istrpimo – to će nas osoba više voljeti“ nije istinita – dešava se upravo suprotno – okolina nas cijeni sve manje – a mi postajemo sve više nezadovoljni, ogorčeni, pasivno agresivni, zavidni drugima, depresivni, ojađeni i s vemenom počinjemo „pucati“ na neki od načina – ovisnost, impulzivnost, nestabilnost, psiho-fizičke bolesti i sl.

Vjersko i kulturološko veličanje patnje (i nagrade koja će kao neminovno uslijediti) svakako ne pomaže.

Često su ovisničke ličnosti ovisne o više stvari, ne samo o partneru – npr. alkoholizam, šopingholičarstvo, pretjerano vježbanje i sl – sve moguće kompulzivne radnje koje odvlače osobu od toga da se suoči sama sa sobom.

Recimo ja se skroz mogu povezati s takvim ponašanjem – bježanjem od sebe u sve i svašta – od odnosa do kupnje preko alkohola do perfekcionizma – skroz mi je jasno i razumljivo kako i zašto se to događa. Ono što je pozitivno – moguće je iz tog začaranog kruga izaći.

Za početak, u taj krug se ne ulazi slučajno.

Da bi osoba imala uvjerenje da „ne vrijedi“ – mora ga nekako stvoriti – to se dogodi u djetinjstvu kroz neadekvatno roditeljstvo i emocionalno nezrele roditelje koji na dijete nameću odgovornost da „vodi brigu“ o njihovim osjećajima – umjesto da je obrnuto.

To „vođenje brige“ ide od agresivnog „pazi da me ne razljutiš“ do prividno benignijeg „pazi da me ne razočaraš/rastužiš“ – koje je jednako devastirajuće jer dijete konstantno strepi od neke vrste kazne, posramljivanja i panike ako ne uspije u svom „poslu“.

Dijete neminovno ne uspijeva u regulaciji osjećaja roditelja, dok istovremeno svoje osjećaje, želje i potrebe potpuno zanemaruje i s vremenom ih gubi iz kontakta. To je također plodno tlo za razvoj perfekcionizma i radoholičarstva – „nikad nije dovoljno“, „nikad nije dovoljno dobro“.

To predstavlja obrazac za sve daljnje odnose gdje takva osoba „traži“ nešto slično, prepozna emotivno nezrele i nedostupne osobe (koje ih podsvjesno podsjećaju na roditelje – te ih privlači osjećaj poznate dinamike – „odmah smo kliknuli“, „kao da se znamo iz prošlog života“ i sl – da – znaju se iz dinamike u prethodnom odnosu roditelj – dijete).

Što napraviti kada uvijek „padamo“ na emotivno nedostupne disfunkcionalne ljude?

Hm..sada znamo zašto se to dešava (jer nam je poznato) – a kako da prestane biti tako – to je pitanje za psihoterapiju / savjetovanje, ali i za osobno promišljanje – kako povjerovati da vrijedim?

Samo-ljubav (selflove, selfcare) treba graditi iz svih smjerova – prvo sama spoznaja i osvještavanje da nam nedostaje – je već puno. Prvi korak.

Onda se trebamo nekako sami sa sobom dogovoriti jesmo li spremni na promjenu – jer promjene nisu lake i gotovo uvijek dovode to toga da gubimo neke ljude iz svog života i da od nekih navika moramo odustati i usvojiti nove.

Kada se odlučimo da ipak želimo promjenu – napadamo na svim frontovima – prestanak ili barem smanjenje svih ovisnosti (alkohol, cigarete i sl), što zdravija prehrana, dovoljno sna, tjelovježba, briga o fizičkom i psihičkom zdravlju – takvim ponašanjem pokazujemo sebi da smo vrijedni brige i da držimo do svoje dobrobiti (kao primjer i drugima kako se s nama ponašati, ako sami sebe očajno tretiramo – teško da će nas itko tretirati bolje).

Tu je ključno postaviti osobne granice i naučiti se asertivnom ponašanju – zauzimanju za sebe i prepoznavanju vlastitih želja i potreba –  te razvijanje vještina kako doći do zadovoljenja istih.

Nakon  toga slijedi revizija odnosa i ostajanje u odnosima koji za nas imaju smisla – isključivo sa ljudima koji poštuju naše granice – ostali odlaze u prošlost.

Takve odluke je teško donijeti – ali je i nužno.

Tu je naravno vrlo važno osvjestiti i svoja toksična ponašanja i nepoštivanje tuđih granica – te poraditi i na tome, kao i na tome da ne uzimamo tuđu odgovornost, da ne spašavamo druge i sl – sve automatske uhodane obrasce.

Kažu da dijete koje je spašavalo svoje roditelje – danas spašava cijeli svijet. I jedno i drugo je nemoguća misija i od toga treba o-dus-ta-ti.

I kao što kaže Yalom – jednom moramo napustiti nadu u bolju prošlost.

Jednom kada vidimo da nas ljudi mogu poštovati  (jer ništa drugo ne prihvaćamo) – poštovat ćemo i sami sebe više – te napokon ući u pozitivan začarani krug gdje se dobre stvari umnažaju.

Osim na kognitivnom nivou, sva ta nova uvjerenja treba usaditi i u emocionalno biće (iz kojeg ujedno treba odstraniti štetne naučene šprance).

Cilj nije savršen život – već bolji odnos sa sobom – koji onda rađa osjećaj sreće i zadovoljstva samim „bivanjem“ – nismo ovisni o drugima – te onda u odnose ulazimo opušteni i biramo samo ono što nam odgovara.

Veliki dio procesa dolaženja do samoljubavi i prihvaćanja sebe (prvo se moramo prihvatiti da bi se promijenili) jest empatija prema samome sebi, smanjenje samokritike, davanje sebi vremena i oduška – i dopuštenje da budemo nesavršeni, neproduktivni, da imamo slabosti – da napokon prihvatimo svoju ljudskost.

Zbog kompleksnosti i dugotrajnosti tog procesa – svakom bi savjetovala da potraži profesionalnu pomoć u tome – pogotovo što je i sam odnos klijent – psihoterapeut ljekovit – jer predstavlja obrazac bliskog emotivnog odnosa i kontakta koji se temelji na poštovanju, razumijevanju i uvažavanju različitosti – kakve treba njegovati i u privatnom životu.

Dio procesa „nalaženja sebe“ sastoji se u tome da stvorimo vlastitu životnu filozofiju – koje su naše temeljne životne vrijednosti, kakvi želimo biti, bez čega ne možemo, čemu težimo, tko smo mi, što je za nas smisao života – za razliku od automatskog prihvaćanja one u kojoj smo se rodili (obitelj, društvo) – iako je naravno i možemo prihvatiti, ali ne bez kritičkog razmatranja. Živjeti „svoj“ život autentično je ono što na kraju dana ljude čini sretnima.

Dakle, suovisan se može biti i ostati – a moguća je i promjena ukoliko osoba odluči raditi na promjeni.

Trauma bond – Traumatska povezanost /Ovisnička veza

Kad sam prvi put čula za pojam „trauma bond“ mislila sam da se odnosi na neku traumu koja veže dvoje ljudi – tipa bili su skupa u ratu i to iskustvo ih povezuje i koliko god drugima to iskustvo objašnjavali drugi nikada neće znati kako je točno bilo – osim te osobe koja je isto bila tamo – pa ih eto trauma povezuje u razumijevanju jedno drugoga. NE.

To nema veze s tim.

Trauma bond je naziv za nešto što se u psihologiji naziva „intermittent reinforcement“ („isprekidano pojačanje“ laički prevedeno) i predstavlja moćan alat uvjetovanja nečijeg ponašanja.

Ukratko, eksperimenti na miševima pokazali su da razine dopamina (jednog od hormona sreće, uz serotonin recimo – dakle želimo ih imati u životu u što većoj mjeri) koje miševi osjećaju kada dobiju nagradu nakon nekog čina – drastično skaču ako nagradu nasumično i ne dobiju.

Recimo miš mora stisnuti neki gumb i dobije hranu. Poraste mu dopamin (em od hrane em što je dobio nagradu).

Ako stisne gumb i ne dobije ništa – ne prestaje se truditi – stišće opet – te mu u tom procesu gdje „možda dobiva nagradu“ dopamin skače skoro 3 puta više (googlajte intermittent reinforcement i kliknite slike/images i vidjet ćete graf).

Miš će stiskati gumb do zadnjeg atoma snage – dok ne crkne – iako nagrada ne dolazi – samo zato što je prije dolazila (dovoljno je samo da tu i tamo dobije nagradu i neće prestati).

To je ukratko i veza s narcisom.

I osnovna dinamika kockanja.

Da još proširimo metaforu – gladnog miša ćemo lakše natjerati na gumb-igrice od miša koji nije gladan ili koji ima više izvora hrane (što bi u čovjeku bila samoljubav, prijatelji, socijalna podrška).

Da se prebacimo na ljude – osoba koja je naučena u djetinjstvu na nasumično dobivanje pažnje i ljubavi i činjenje raznih stvari za nju – jer su roditelji u najmanju ruku emocionalno nezreli (ako ne i poremećenih linosti, ovisnici, zlostavljači i sl) – predodređena je da upadne u takvu igru i u odraslom dobu.

Naravno, ne upadne iz čista mira u takvo nešto – sa svjesne strane nitko ne izabire takvo nešto – radi se o nesvjesnim emocionalnim obrascima – ali i da bi njih pokrenuo narcis / manipulator / predator mora učiniti određeni trud – koji nazivamo love bombing – bombardiranje ljubavlju.

O love bombingu smo već govorili u prošlom blogu – kako predstavlja „više od onoga na što smo navikli“ – jednu brzu instantnu povezanost, osjećaj da smo „viđeni, cijenjeni i voljeni baš onakvi kakvi jesmo“  (kao majčina ljubav kakva bi trebala biti – bezuvjetna i beskrajna) – filmsku sudbinsku ljubav – koju narcis pravilno izrežira imajući kognitivnu empatiju i razumijevajući što nekome treba da „skroz padne“.

Tipa djevojci koja nema puno samopouzdanja oko fizičkog izgleda potencirat će koliko je prelijepa, onoj koja nije sigurna u svoju pamet isticat će koliko je pametna i sl – u svakom slučaju ljubav njegovog života – idealna i nezamjenjiva.

Žrtva (koja može biti bilo kojeg profila, čak i inače osoba koja ne bi pala na manipulaciju – ali je recimo u nekoj životnoj krizi) je vrlo brzo opijena tom fantazijom.

Što pametniji narcis – to pametnija žrtva („kakav ti je plijen – takva si zvijer“) i bolja manipulacija na snazi.

Teško je ne-izidealizirati nekoga tko idealzira nas  – te se desi obostrana idealizacija (pogotovo ako smo gladni ljubavi, nemamo samopouzdanja, emocionalne zrelosti, osobne granice i sl.)

Ali u jednom trenu – baš kao i toksična majka, i narcis počinje svoju ljubav uvjetovati i tražiti greške na dosada idealnom partneru.

Taj proces devaluacije partnera potpuno destabilizira – osoba ne može vjerovati što se dešava i trudi se iz petnih žila vratiti osobu kakvom se narcis predstavljao na početku veze  – ali se to nikada ne dogodi – barem ne trajno – dogode se periodi re-idealizacije ili samo ne-zlostavljanja i uglavnom žrtvi to bude dovoljno da ostane u vezi.

Osim same devaluacije u takvim vezama javlja se psihičko zlostavljanje, sluđivanje (gaslighting), kontrola (coercive control – vrijeđanje, prijetnje, ponižavanje, zastrašivanje), izrazita ljubomora, verbalno nasilje – a u težim slučajevima i fizičko i seksualno nasilje.

Narcis / zlostavljač u svojoj kontroli često žrtvu izolira od njezine dotadašnje socijalne podrške, prijatelja i obitelji, te nerijetko učini i financijski ovisnom o sebi – što čini traumatsko vezivanje još težim za prekidanje. Također ako dođe do braka i djece – žrtvi je izrazito teško otići (pogotovo ako postoje prijetnje) – i zato što (s pravom!) ima osjećaj da ju institucije i društvo ne razumiju – što ju dodatno re-traumatizira (umjesto da joj pruže pomoć).

Ovdje prvenstveno mislim na slučajeve kada uz svo zlostavljanje postoji i fizičko nasilje – čak i  takvi slučajevi su neprepoznati od društva („zašto nije otišla?“) – a o razumijevanju psihičkog i emocionalnog nasilja bez fizičkog zlostavljanja neću ni govoriti jer je to još uvijek gotovo i nepoznanica u našem balkanskom mentalnom sklopu gdje roditelji još uvijek tuku djecu – a kritike i sl se niti ne računaju kao negativno iskustvo – već korektivno.

Tipičan ciklus traumatskog vezivanja izgleda ovako: idealizacija – devaluacija – odbacivanje (discard) – zamjena (replacement). Zamjena se odnosi na „prelaženje“ narcisa na novog partnera. Između devaluacije i odbacivanja postoji mnogo ciklusa ponovne idealizacije na kraće vrijeme koja se izmjenjuje sa devaluacijom – u principu, žrtva se pokušava prilagoditi i „popraviti“ ali ne uspijeva.

Kada žrtva odluči otići – i ode – često slijedi hoovering („usisavanje“ natrag u dinamiku – pojam dolazi od branda za usisavače Hoover) re-idealizacijom i ponovnim kraćim love bombingom. I ciklus kreće ispočetka.

Hoovering se događa i kasnije u životu – kada narcis odluči vratiti narcističko napajanje iz prošlosti – „obnoviti vezu“ – pogotovo u slučaju naglog gubitka narcističkog napajanja (primjer – javi se bivšoj žrtvi nakon 5 godina od prekida jer je shvatio da je ona „ljubav njegovog života“ – a zapravo ga je netko naglo ostavio i ne može dana biti sam pa se vraća stari izvorima).

Ono što narcisu pomaže u trauma bondu (pa i hooveringu) je to da je žrtvi užasno teško ikome objasniti što se točno događa i kakav je narcis zapravo – jer „na van“ i dalje djeluje savršeno (ili barem jednako dobro) kao na početku – pogotovo ako je dobar manipulator i šarmer – što često jesu.

Tu se onda zna činiti da se žrtva mijenja – postaje nesretna, zbunjena, osjeća se ludom, „propada“ psiho-fizički – a narcis sjaji u punom sjaju kao i uvijek i teško je neukom oku izvana tu shvatiti što se u biti događa.

Tu narcisu svjesno i nesvjesno pomažu leteći majmuni –  „flying monkeys“ (pojam preuzet iz Čarobnjaka iz Oza – leteći majmuni zatočeni prokletstvom zle vještice – koju kada Dorothy ubije – bivaju oslobođeni njezinog utjecaja) – ljudi koji su na „njegovoj strani“ ili „začarani njime“.

(Pojam letećih majmuna, triangulacije i gaslightinga biti će detaljnije objašnjen u sljedećem blogu.)

Zašto bi žrtvi trebao itko da joj potvrdi njezinu stvarnost? – nameće se pitanje.

Zato što je „izluđena“ gaslightingom („nisam to rekao“, „ti si luda“, „mora da si umislila“ i sl), iscrpljena emotivnim rollercoasterom (volim te – mrzim te, idealizacija – devaluacija, savršena si – ništa s tobom ne valja), samoj joj je teško pomiriti se s činjenicom da je njezin princ na bijelom konju u biti obična dvolična zmija koja joj siše krv (užasno je to teška i bolna spoznaja – skoro kao „majka me ne voli“ – zbog intenziteta bezuvjetne ljubavi na početku) – javljaju se obrambeni mehanizmi psihe – negiranje, racionalizacija i drugi, nastupa kognitivna disonaca – cijeli psiho-fizički sustav žrtve opire se novim spoznajama jer su previše bolne – i onda svakako ne pomaže to što od bliskih ljudi dobija komentare „možda si preosjetljiva“, „svi su muškarci takvi“, „ni jedna veza nije idealna“, „sigurno nije tako mislio“ – te joj to produbljuje sumnju u vlastitu procjenu.

Tu ne pomaže niti činjenica da žrtva često izgleda kao netko tko ima problem – mršavi, deblja se, propije se, padne u depresiju, postaje anksiozna, reaktivna i kratkih živaca – opet, neukom puku – ona izgleda kao „ona problematična“. Iskusnije oko vidi i zna da je to manifestacija neadekvatne okoline / zlostavljanja.

Tu mi se čini ključno da žrtva nađe barem jednu osobu koja će joj povjerovati u potpunosti – to zlata vrijedi i ta spoznaja da „nije luda“ je prvi korak ka promjeni – prvo razmišljanja, pa i djelovanja. To može biti prijatelj/ica ili stručnjak (koji razumije – nažalost ima i onih koji ne razumiju – ako tražite profesionalnu pomoć – nemojte prestati s potragom dok ne nađete osobu koja vas razumije).

Razotkrivanje narcisa njegovoj okolini je često borba s vjetrenjačama – i nemojte trošiti svoju energiju na to – spasite sebe i gledajte da je vama dobro – a narcisa pustite u ku*ac.

S vremenom će se sve iskristalizirati bez da ikoga u išta uvjeravate.

Ono što je važno je da smanjite ili prekinete kontakt s osobama koje vam ne vjeruju ili nedajbože krive vas za prekid veze ili to što se ne želite pomiriti s narcisom – koji je u biti divan a vi ste preosjetljivi.

Takvi ljudi vam ne trebaju – radi vlastitog zdravlja maknite se od njih ili postavite čvrstu granicu.

Ne morate nikome argumentirati i dokazivati da ste zlostavljani niti braniti svoj stav, prekid ili sl.

Vjerujte sebi.

I za kraj, malo filozofsko – analitičkog aspekta „što se tu u biti zbiva“ u narcisu u njegovim vezama i zašto kreće devaluacija – budite spremni napregnuti apstraktno mišljenje.

Kao što smo do sada spomenuli kroz blogove – narcis nije nikada „odrastao“ u emocionalnom i psihičkom smislu – nije prošao zdravu separaciju od majke – onu ranu u kojoj shvaća da on i majka nisu jedno (jer je majka bila neadekvatna (dead mother) – narcis shodno tome sebe ispercipirao lošim objektom (bad object)) – a i onu kasniju gdje ima prava na vlastitu osobnost i autonomiju. Sve je u razvitku pošlo po krivu – da pojednostavimo.

Još jedna stvar koju znamo je da mozak „vrti“ i emotivne obrasce i nedovršene poslove – u nadi da će ih napokon uspješno riješiti.

I što onda biva u praksi (na nesvjesnoj razini) – narcis nađe partnericu – izidealizira je do besvjesti – čime ju natjera da ona izidealizira (znam da nije riječ, da Anić ne bi odobrio – ali biram da me nije briga) njega – gdje oboje upadaju u tzv „psihozu u dvoje“ (folie e deux, shared psychosis) – u širem smislu govoreći. Tu čak i narcis povjeruje u to svoje sranje – prilično sam sigurna da je to istina – jer mu je potrebno da osjeti ljubav percipirano savršene osobe (pa mora i sam povjerovati da je savršena).

Zašto?

Jer s tim napokon dobije majčinu ljubav – djetetu je majka savršena, a i ono je njoj i to je ta „veza“ koju narcis pokušava iskreirati – ta bezuvjetna čista beskrajna majčina ljubav.

Ono što se dogodi nakon toga je da narcis uvidi da on nije bezuvjetno prihvaćen (tipa partnerica se ljuti kad ju laže) i onda je on „kažnjava“ devaluacijom jer „nije dobra majka“ jer ga ne prihvaća bezuvjetno.

Ono što se paralelno događa je dinamika da nakon što narcis uspostavi željenu i zadovoljavajuću vezu s „majkom“ – pokušava izrežirati pravilnu separaciju od iste – želi se separirati / odrasti / postati autonoman / krenuti dalje u razvoju – tu žrtva ne shvaća što se sad tu događa i zašto je se odbacuje (proces zdrave separacije se, naravno nikad ne desi, niti je moguć).

U vezi dva narcisa ili narcisa i bordera imamo paralelne procese dvojnog majčinstva (dual mothership) – gdje partneri jedno u drugome i jedno s drugim proživljavaju odnos majka – dijete – istovremeno bivajući i jedno i drugo.

Zato su takve veze često „neraskidive“ iako su duboko disfunkcionalne.

Narcis nikad neće naći majku, nikad neće proći kroz zdravu separaciju i nikad neće odrasti.

To je jednostavno to – daljnjeg stupnja razvoja za njega nema – on će vrtiti ovaj ciklus zauvijek.

Varijante su da ovaj ciklus ponavlja sa istom partnericom ili da je u braku pa ovo vrti sa raznim ljubavnicama – ili serijski monogamno – nebitno kako – ali to uvijek vrti – kao slomljena ploča.

Kratkoročne promjene u ponašanju narcisa su moguće – principom mrkva/štap, nagrada/kazna – davanje/uskraćivanje narcitičkog goriva – ali promjene dinamike veze ili promjene samog narcisa su nemoguće.

Isto tako s druge strane smatram da je svjesno odabiranje štetnih stvari u životu okej – alkohol, droga, veze s narcisima – ako je to naša odluka i procjenimo da imamo više gušta nego štete i da ćemo se promjenom pozabaviti kasnije ili nikad – to je skroz legitimno – ključno je to da je svjesno.

Ono što je važno je ne lagati sebe – jer nas to udaljava od nas samih.

“Sooner or later she had to give up the hope for a better past.” – Irvin D. Yalom

U sljedećem blogu (ili sljedećih nekoliko) očekuju vas objašnjenja ovih pojmova:

C-PTSD – komleksni PTSP

Scapegoat – Žrtveno janje

Golden child -Zlatno dijete / Miljenik

Manipulation – Manipulacija

Narcissistic abuse – Narcističko zlostavljanje

Narcissistic supply – Narcističko napajanje / Narcističko gorivo

Love bombing – Bombardiranje ljubavlju

Red flags – Crvene zastavice / Znakovi upozorenja

Idealization – Idealizacija

Future faking – Laganje o budućnosti / Manipulacija lažnim planovima

Triangulation – Triangulacija

Word salad – Salata od riječi

Gaslighting (crazy making) – Sluđivanje / Izluđivanje / Gaslighting

Flying monkeys – Leteći majmuni (narcisovi nesvjesni pomagači)

Enablers – Oni koji omogućuju / Pomagači

Devaluation – Devaluacija / Omalovažavanje

Discard – Odbacivanje / Potpuno poništenje

Hoovering – Ponovno „usisavanje“ / Ponovno povezivanje

Re-idealization – Ponovna idealizacija

Gray rock – Tehnika sivog kamena / Gray rock tehnika

No contact – Prekid svakog kontakta / No kontakt

Narcissistic smirk – Narcistički podsmjeh

Narcissistic stare – Narcistički pogled / Narcistiko zurenje

Narcissistic mortification / disintegration – Narcistička mortifikacija / dezintegracija /Raspad narcisa

Dog-whistle abuse – Nevidljivo zlostavljanje

Silent treatment / Stonewalling – kažnjavanje šutnjom, povlačenje iz razgovora

Kognitivna disonaca

Izvori:

Iz glave – sve naučeno u zadnjih osam godina interesa za ovu temu

Sam Vaknin

Psihoanalitičke teorije – Kernberg, Kohut, Freud, Horney, Lancan, Adler, Fromm

I.Yalom                                                                                                                                  

Ukoliko smatrate da bih Vam mogla u pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me

putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com

Tihana Gamble, savjetovateljica za mentalno zdravlje i edukantica Gestalt psihoterapije

Objava Suovisnost i traumatsko povezivanje – kako prepoznati Narcističko zlostavljanje – 3.dio pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

O narcisima dosad..

U prvom blogu imamo navedene kriterije za dijagnozu narcističkog poremećaja ličnosti i objašnjenje kako osoba i bez dijagnoze ako je dovoljno visoko na spektru – može biti kobna za svoju okolinu. Dakle, narcis svoju iskrivljenu sliku svijeta (gdje je on veći, važniji, genijalniji, superiorniji od drugih – u svakom slučaju „poseban i jedinstven“) pokušava svim silama nametnuti kao „realnu“ svima koji žele u tome sudjelovati – bilo ciljanim „žrtvama“ svoje „prevare“/“krivog predstavljanja“/„izmišljenog identiteta“ bilo nedužnim promatračima (ili površno zavedene narcisovim djelovanjem i šarmom – što ćemo vidjeti u objašnjenju za „flying monkeys) kojima se na prvi pogled narcis čini posebnim kakvim se i predstavlja (ovo ne uključuje promatrače koji su već naučili puno o ovoj temi).

Tu je važno napomenuti da je narcisov „izmišljeni identitet“ – dugotrajan i jedini identitet kojeg on ima. Zato kada počinje shvaćati da je lažni tj da ne odgovara realnosti – nastaje panika (od blage anksioznosti na percipiranu kritiku do potpunog raspada ličnosti uslijed narcističke mortifikacije).

Također je važno napomenuti da narcisova grandioznost ne podrazumijeva samo pozitivne karakteristike – već i negativne – savršena/najveća žrtva ili gubitnik, ili onaj kojeg nitko ne razumije / onaj koji je pretrpio najveće nepravde.

Sve to – iako neočekivano – spada u grandioznost – bit grandioznosti je u „on je poseban / nije kao drugi / nikome nije tako“ – a može biti i klasična pozitivna grandioznost – najveći frajer, najpametniji, najsposobniji, najjači – a može biti i mix pozitivne i negativne grandioznosti – za turbo toksičan koktel ličnosti.

Ono što smo već spomenuli u prijašnjim tekstovima je da narcis ima emocije (ali je uglavnom u doticaju samo sa negativnim emocijama) i da ima kognitivnu empatiju (tzv. „cold empathy“) kojom „čita i razumije“ ljude, te njima manipulira.

Mislim da je važno napomenuti da se narcis, isto kao i border boji ostavljanja (abandonment anxiety) – ali iz drugih razloga – te zato kontrolira svoje partnere – ne želi ostati bez sigurnog izvora narcističkog goriva.

Bitna razlika je da border ima „approach avoidance repetition compulsion“ – želi bliskost i boji se bliskosti pa se „primiče“ i onda prestravljeno „odmiče“ i tako u krug – ali si border ne može pomoći – to mu je suština dinamike – to je istinski on.

Narcis s druge strane ima vrlo slično „toplo – hladno“ ponašanje koje je isključivo u vidu manipulacije („intermittent reinforcement“) – koje je i osnova trauma bondinga – ukratko – ponaša se prvo idealno (love bombing) pa zatim užasno – ali tu i tamo ubaci lijepe trenutke – i žtrva cijelo vrijeme pokušava „vratiti“ osobu s početka – što se nikada ne dogodi.

Narcis se bliskosti ne boji – njemu je bliskost nemoguć i nepoznat pojam – nešto što ne može doseći niti vjeruje da to postoji – njemu je život manipulacija i prikupljanje narcističkog goriva.

To je vrlo značajna razlika narcisa i bordera u dinamici jer ponašanje izgleda isto – ali nije isto.

Nikad ne mogu sve ponoviti – zato preporučam čitanje svih blogova.

Somatic narcissist – Tjelesni narcis

Tjelesni narcis izgledom i fizičkim postignućima pridobiva pažnju i narcističko napajanje (narcissistic supply) – mladost, ljepota, dobra forma, teretana, mišići, ekscentrični stil oblačenja – primarni način dobivanja pažnje – tijelo i izgled – somatski narcis (ili somatska faza naspram cerebralne/moždane/umne faze).

Primarni način dobivanja pažnje – tijelo.

Često se uz ovu vrstu narcisa vezuje i hiperseksualnost (iako nije pravilo).

Svaki narcis ima faze kada se više oslanja na tijelo – ili kada se više oslanja na um – ima dominantan način osjećaja grandioznosti – ali se i izmjenjuje (primjer starenja – kada se recimo naglasak s tijela prebacuje na postignuća/genijalnost, ili primjer “ružnog pačeta” kada osoba koja se oslanjala na intelekt fizički “procvjeta” i prebaci fokus na tijelo).

Cerebral narcissist – Umni narcis

Narcis koji primarno „prikuplja“ narcističko gorivo / pažnju (narcissistic supply) kroz intelektualne djelatnosti – posao, umjetnost („realno daleko najbolji u svom poslu, pametni to kuže, ali često je osuđen na idiote koji ne uviđaju njegovu genijalnost“) – te hobiji koji uključuju „pamet“ – film, filozofija (beskrajne rasprave, on sve najbolje zna i shvaća) i sl. (za razliku od somatskih hobija koji bi bili „treniram xy sport“).

Primarni način dobivanja pažnje – um.

Kada je u tome uspješan – recimo stvarno je uspješan u svom poslu – nije depresivan (jer sre grandiozna unutarnja slika sebe se donekle podudara s realitetom).

Kada nije uspješan (ili nije uspješan onoliko koliko smatra da bi trebao biti) – često je anksiozan i depresivan jer mu je teško održavati svoju grandioznu sliku sebe samoga sebi – stalno mu realnost pokazuje da nije u pravu – i tu nastupa depresija, bijes, ljutnja, iskaljivanje frustracija na bliskim osobama i sl.

Isto vrijedi i za uspješnost u somatskom smislu.       

Uz ovu vrstu narcisa se često veže celibat, potpuna deprivacija od seksualnih odnosa ili vrlo rijetko prakticiranje istih (iako nije pravilo).

To se objašnjava time da čisto statistički ima više umnih narcisa koji su tip „knjiški moljac“ / nerd (kojima zna biti teško ostvariti dugotrajan ozbiljan odnos zbog manjka socijalnih vještina, a s druge strane misle da nisu materijal za casual sex – ili ga jednostavno ne žele prakticirati jer ne smatraju da su u tome „najbolji“ pa nije u fokusu)  nego „veliki menadžer“.

Veliki manager će uz bogatstvo koje mu popravlja sliku o sebi skupljati i „sex trofeje“, kao i sve ostale trofeje moći – aute, nekretnine, satove, brodove, otoke etc.

Nije svatko tko ima brod narcis.

Moramo se razumijeti i nadam se da se razumijemo i da me pratite – ujedno hvala svima na komentarima i sugestijama – stavila bi emoji „srce“ ali ne znam kako.

Sad kad smo već na temi sexa – koju svi vole  – možemo ubaciti van plana kratki ulomak o sexu s narcisom

Seks s narcisom

Seks s narcisom je usamljeno i akrobatsko iskustvo. Tako kažu analitičari, a mogu se složiti i iz osobnog iskustva. Kako narcisi ne mogu ostvariti pravu bliskost (jer to uključuje ranjivost i imanje pravog selfa – a nedostaju im oba faktora) – seksualnu bliskost zamjenjuju seksualnim intenzitetom. Kao i u svemu narcis teži biti najbolji, te se često ne libi to i pitati. Kao što smo prije rekli – narcis je orjentiran samo na sebe – drugi ljudi su mu samo dvodimenzionalni objekti za davanje pažnje i divljenje (reguliranje ego funkcija) – tako da je u biti i autoerotičan.

Što znači autoerotičan?

Divi se svom performansu, sebi – recimo gleda sebe u ogledalu tokom čina a ne partnericu, disociran je od povezanosti s partnerom/partnericom – jednostavno je uživljen u sebe.

Možemo čak reći da vidi partnericu kao lutku – „masturbacija s partnerovim tijelom“ (Vaknin) – dobro opisuje stupanj mentalne disocijacije od osobe s kojom je u seksualnom činu.

Posredno „želi biti uspješan“ pa zadovoljava partnera/partnericu – inicirajući kasnije feedback / potičući na hvalospjev.

Kada se narcis upari s osobom koja je codependent / suovisna (doći ćemo i do tog pojma), koja je borderske strukture, koja nije navikla na zdravu bliskost i pravu intimu itd – dobijemo za rezultat da se takav seksualni čin protumači „velikom seksualnom kemijom“ – em što je performans i pol (pa se druga osoba osjeti bitnom – iako nije) em sve pršti od patologije, ljubomore, svađanja, mirenja, ljubavi, straha – tenzije su ogromne i onda kad sjedne takav teatralno intenzivni performativni seks na sve to – dobivamo strast iz filmova / ljubav iz snova / onog pravog i sl.

Partner ili partnerica narcisa je u vezi s njim emotivno sama, pa je tako sama i u seksu – ali kako ne shvaća ovo prvo, ne pada joj na pamet ni ovo drugo – pogotovo ako se cijeli život osjeća emotivno samo i ne zna za drugo – onda samo sav ovaj vatromet potvrdi da to zbilja jest „prava ljubav“ – a u biti je sve ono što ljubav čini pravom izostavljeno – seksualna intima, čežnja za drugom osobom, fokus na parteru, pravo povezivanje koje dolazi iz bliskosti i ranjivosti

Nadam se da već do sad znate da ovo ne pišem s visoka da bi nekog uvrijedila ili ponizila, već naprotiv – baš zato što i sama imam takva iskustva (iz više veza) – znam kako je – i znam da je moguće promijenti obrasce ponašanja u životu – pa i one emotivne.

Ovdje svakako treba napomenuti da naravno da postoji seks iz zabave, casual seks i sl – gdje ljudi nisu duboko intimno povezani – i da je to super stvar – ali da ne pričamo o tome ovdje – nego o sexualnom odnosu u ljubavnoj vezi koji intenzitetom i performansom imitira pravu bliskost i intimu.

Vratimo se na narcisa, dakle autoerotičan je – sve je u biti „auto“ – sve je oko njega – i tu zapravo pokleknu osobe koje su naučene (od roditelja) da njihove želje i potrebe nisu bitne i da su koncentrirane na udovoljavanje drugima. Ovo je sad vrlo jednostavno rečeno, ali bit će kasnije riječi o tome više.

Neki teoretičari idu toliko daleko da tvrde da su svi narcisi u biti latentno gay – i da je pitanje životnih prilika ili koliko je to uobičajeno u društvu u kojem žive – hoće li to spoznati ili ne. U smislu negirat će to ako ima percepciju da je biti gay inferiorno.

(Ovo naravno ne znači da su sve gay osobe narcisi, niti da je postotak narcisa u gay populaciji veći nego u hetero populaciji.)

Ja osobno mislim da je nebitno je li narcis latentno gay ili ne – ono što je bitno je da je disfunkcionalan psihički i toksičan je partner u svakom smislu – bilo kojem partneru kojeg izabere – opet će biti fokusiran ipak samo na sebe.

Hiperseksualnost se javlja kod narcisa – najčešće onih tjelesnih i otvoreno grandioznih – zna se ispotencirati sa starenjem kao dokaz „života i moći“ – ali javlja se u benignijoj verijanti i u klasičnoj krizi srednjih godina zdravih ljudi.

Sex i libido kao elan života često „tješe“ ljude od prolaznosti istog i smrti – kao da se opiremo smrti kroz seks – ali da ne odemo predaleko u filozofiju.

Dakle komplicirano je, naravno – em što može biti hiperseksualan, može biti i aseksualan (ako se u sexu ne osjeća kompetentno – veći će mu užitak predstavljati čak seksualno frustriranje žena – osjećaj da je poželjan bez straha od lošeg performansa, srama i poniženja), može biti sklon seksualnim perverzijama (mada se danas taj pojam napušta kao takav – al nemam bolju riječ) – ali to opet ne znači da svako tzv „perverzno“ seksualno ponašanje ukazuje na narcizam, može biti potpuno seksualno neaktivan i nezainteresiran, ili pak ovisan o pornografiji.

Baš je nezahvalno za opisati narcisa – uviđam – ali imam osjećaj da kada se sklopi cijela slika da će ipak biti malo jasnije.

Jedna od predrasuda je i da svi narcisi varaju svoje partnere – a ne mora biti. Oni baš serijski varalice, paralelne obitelji i sl – su više komorbiditeti sa psihopatijom.

Narcis može biti u dugoj vezi ili braku ako dobiva dovoljno pažnje od partnerice i okoline. Recimo umni je narcis, znanstvenik – dosta mu je supruga i uvažavanje znanstvene zajednice.

Supruga i djeca su mu samo instrumenti i loš je otac i partner – ali ne vara.

Negdje sam pročitala i bilo mi je zanimljivo da postoji tendencija narcisa da ima jedno „polje života“ stabilno – posao, brak, društvo iz mladosti – i da ga to stabilno polje „usidruje“ dok sva druga polja mogu biti u kaosu – dok recimo psihopat ima tendenciju imati sva polja života u kaosu – nema dugogodišnje prijatelje, posao kaos, osobni život kaos (pod kaos mislim – može biti i produktivno i pozitivno ali je nestabilno i dramatično uvijek).

Overt narcissist – Klasični / otvoreni / grandiozni narcis

Nemam neko dobro ime za klasičnog narcisa – osim klasični – često se navodi kao grandiozni – i to je dobar naziva – mada šire gledano – grandiozni su svi.

Nazovimo ga klasični – onaj koji otvoreno i direktno dolazi do svog narcističkog goriva.

Ono što je važno tu ponoviti je da su svi narcisi shame-based – preplavljeni sramom i osjećajem neadekvatnosti (bad object, imaju osjećaj da su „loši“ i da nisu vrijedni) – i tu nastupa lažni self kao zaštita od dolaženja u doticaj s tim osjećajima.

Narcis je kao crna rupa puna srama – ali i dalje crna rupa – i sad on u biti svojim lažnim selfom izvodi razno razne trikove i manipulacije samo da bi uvjerio sebe i druge (i dobio potvrdu od drugih) da je njegova izmišljena grandiozna slika sebe istinita. Ne želi se percipirati prosječnim / normalnim – jer ni to u njegovom umu ne valja – normalni ljudi imaju slabosti, ranjivi su, bivaju povrijeđeni – zato oni za sebe iskonstruiraju identitet koji je superioran – i za kojeg nema šanse da će osjetiti bol, tugu, slabost ili bliskost – jer je već „preplavljen“ negativnim emocijama – prvenstveno sramom – i laički rečeno – bilo što dodatno bila bi „kap koja preljeva čašu“.

Tu zapravo vidimo da je narcizam obrambeni mehanizam ličnosti (trajni i poremećeni, ali nastao kao obrambeni i u biti pozitivno adaptivni jer je sačuvao narcisa u razvojnoj fazi od potpunog raspada ličnosti – stvorio se umjetni konstrukt obrane).

Tu odmah moramo napomenuti da to što imamo suosjećanja za nečiju tešku prošlost i kako je do njegovog poremećaja došlo – ne znači da trebamo trpiti sranja niti da ga možemo „izliječiti“.

Narcis je odrastao čovjek koji je manipulator, eksploatator, koji nema obzira za druge niti preuzima odgovornost za svoja djela – i kao takvog ga treba percipirati.

Ako mislimo da možemo „ozdraviti“ narcisa to već ulazi u fantazije o vlastitoj grandioznosti (ona koja spašava proklete, ona čija je ljubav ljekovita i sl) ili dječju iscjeljujuću fantaziju gdje u biti u narcisa projiciramo nekog od roditelja (spol nema ulogu – samo konstrukt ličnosti).

S medicinsko – analitičkog stajališta – narcisu spasa nema – on je takav kakav je i ne postoji druga varijanta njega.

Ne postoji.

Žalosno je – ali tako je – kao što postoje terminalne bolesti koje ubiju ljude fizički, tako je narcizam ubio originalnu ličnost i nje više nema – samo što je tijelo još živo – i ide okolo i maltretira ljude (u svrhu svojih ego funkcija – jer lažni self nije samoodrživ).

Metaforički – nešto kao zombi ili vampir.

S narcisom je zapravo sve jasno – ono što trebamo otkriti je kako prestati „padati“ na narcise i srodne – i okrenuti se normalnim ljudima i odnosima.

To je tema za sebe – ali moram se kratko osvrnuti.

U psiholgiji postoji princip da čovjek „uvijek radi ono što želi“ samo toga nije svjestan. To prilično trigerira ljude jer na prvu izgleda kao da su htjeli biti maltretirani – ali dajte šansu da to nije bit pravila.

Osoba koja stupa u vezu s narcisom i ostaje s njim je – ili i sama narcistična, borderske strukture, ima strah od prave bliskosti (zbog ranih trauma i sl), ima osjećaj manje vrijednosti i nisko samopouzdanje i ne vjeruje da zaslužuje bolje, mazohist je i sl.

Znači „biva s narcisom jer se boji bliskosti“ ili „biva s narcisom jer vjeruje da ne zaslužuje bolje“ – to sve ukazuje da u biti – „radi ono što želi“ – želi izbjeći bliskost, želi izbjeći sram/poniženje/uvredu želeći nekog tko nudi više (jer bi ju mogao ismijati kao nedostojnu boljeg).

Mnogo, ali zbilja mnogo ljudskog ponašanja je orjentirano ka „izbjegavanju srama“.

Sram je najubojitija i najstrašnija emocija.

Samoubojstva se recimo događaju zbog srama pojedinca (ne zbog krivnje) – nemogućnosti suočavanja sa vlastitim sramom pred sobom ili pred drugima.

A s narcisom nema straha od bliskosti.

Bude užasno i patnja je biti s narcisom u vezi – ali u biti mi sami bježimo od „normalnog odnosa“ i bliskosti koje se bojimo ili za koju smatrami da nismo vrijedni i onda se fokusiramo na „ozdravljenje narcisa“ – kojem u prilog idu pričame o svjetskoj ljubavi koje nam „prodaje“ i o tome kako će sve biti super (iako je vidno stalno sve sranje) samo kad se „ovo desi“ i „ono desi“ – nađe posao, dobije promaknuće, kad se preseli bla bla – uvijek ima još samo jedna stvar – ali zapravo – nikad ne bude bolje.

Na narcisa može „pasti“ svatko, čak i potpuno zdrava osoba ako je u krizi nekoj životnoj – ali – psihički zdravijima / zrelijima narcis neće dugo ostati u životu – bit će prozren kao lažnjak, prevarant, licemjer i sitna duša – što i je.

Svojih psihičkih nedostataka i nezrelosti  se ne treba sramiti, taj sram treba ostaviti u nasljeđe našim roditeljima koji nisu znali (možda ne svojim krivicom – ali opet činjenično) odgojiti psihički zrelu i stabilnu osobu.

Treba se prestati  kriviti, sramiti i samo pokrenuti – krenuti na psihoterapiju i iskoristiti ostatak života na ljepši način i oprostiti si što nismo znali bolje – kada nismo znali bolje.

Sada znamo – i to je najvažnije.

Prava bliskost iziskuje ranjivost i da bismo je mogli ponuditi a i primiti moramo biti hrabri, spremni na potencijalnu „ozljedu“ i neuspjeh – to je sve vrlo zastrašujuće i nepoznato  – pogotovo pojedincima koji imaju razvojne traume (neadekvatne roditelje) i već su „digli zid“ za pravu bliskost – njima će narcis sjesti ko kec na desetku – netko koga treba spasiti i razumijeti i koga ćemo vječno loviti (kao nedobivenu majčinu ljubav) i nećemo se morati suočiti sa strahom od bliskosti – jer se s narcisom ni ne može biti blizak.

Narcis takve osobe „lovi“ dajući im filmsku ljubav u prvotnoj fazi (love bombing) i idealizirajući ih – sve što im je nedostajalo u životu.

Zrelije osobe osjete tu pretjeranu laskavost i previše „sudbinsku“ isforsiranu ljubav u vrlo kratkom vremenu – jednostavno se ne doima autentično – a kako su zrele – ne gaje bajkovite fantazije o životu pa ni o ljubavi.

Malo smo se makli s teme, kako to obično biva – ali vraćamo se.

Dakle klasični narcis – vično manipulira, ima samopouzdanja, šarmantan je, može biti i omiljen u širem društvu – direktno pretendira na ono što želi – bilo privatno ili poslovno i često to i uspijeva ostvariti. Kako mu rastu uspjesi, rastu mu i ambicije i s vremenom raste na svim poljima.

U suštini mrzi sebe i sve oko sebe (zavidan je i nikad zadovoljan) – ali se to ne vidi – tek u intimnom odnosu kada počne „padati maska“ i ukaže se pravo odvratno lice – najčešće u narcističkom bijesu izleti prvi put i partner bude totalno šokiran čemu je upravo posvjedočio.

Kasnije shvaća da je „šarmantno“ lice zapravo ono lažno.

Svaki je narcis i klasičan i prikriveni – samo ne u isto vrijeme – i ima dominantni mod – ali fluktuacija postoji.

Tipičan primjer je „uspješan narcis“ koji bankrotira pa postane „najveća žrtva“ ili „neprepoznati genije“ (prikriveni tip narcizma).

U takvim negativnim tranzicijama (isto kao i na „vrhuncima moći“) najčešće popusti kontrola impulsa pa ili razviju ili pojačaju postojeće ovisnosti i rizična ponašanja – droga, kocka i sl – radi povratka osjećaja (ili slavljenja uspjeha na „vrhuncu moći“) omnipotencije i nepobjedivosti.

Svi narcisi osjećaju da imaju pravo na sve (entitlement).

Također, njihovo raspoloženje je raspoloženje njihovih partnera – ili i svih ukućana – ne dopuštaju da išta nije „u vezi njih“ niti da je itko nedajbože sretan ili opušten ako oni nisu – a nisu – pa i njihova okolina, nažalost, s vremenom, prestaje biti.

Negdje sam pročitala da narcis živi svoj život kao da je film – i to je jako dobra metafora.

Sve je scenski, preizraženo, ne-autentično, po skripti i njegovim rigidnim uvjerenjima o tome kako stvari trebaju izgledati i kako se ljudi trebaju ponašati – a ujedno je i sve „za publiku“ – bitna im je isključivo forma – ne razumiju koncept sadržaja.

Sam svoj redatelj svoga filma – čijeg je i glavni i jedini glumac – a svi ostali i sve ostalo su scenski objekti.

Covert narcissist – Prikriveni / introvertirani, osjetljivi narcis

Za razliku od klasičnog narcisa čija se percepcija (lažnog) sebe uglavnom slaže s realitetom – kod prikrivenog narcisa to nije tako i on dodatno pati i izmišlja indirektne načine dolaska do svojeg narcističkog goriva.

Primjerice, on smatra da je genijalan – ali se realitet s tim ne slaže i on odbija naći „običan“ posao – ili ga nađe pa ga mrzi – i onda nađe žrtvu (partnericu) i pokuša od nje dobiti potvrdu da je genijalan i neshvaćen. To dobije tako da joj da filmsku ljubav na brzinu – idealizira je – ona potom idealizira njega i eto ih skupa u lažnoj stvarnosti gdje je on neshvaćeni genije (po mogućnosti ga ona onda i financira – i trpi njegove životne frustracije).

 S tim da moram napomenuti da kad kažem filmska ljubav, mislim na love bombing – i to varira od osobe do osobe – ali uglavnom „više nego što je dosad navikla primati od partnera“ – za nekog će to biti skupi pokloni i velike geste, a za nekoga će biti dovoljna pojačana pažnja i interes – osoba se osjeća „napokon viđeno, cijenjeno i voljeno“ – to je cilj.

Nakon love bombinga slijedi faza „ništa u vezi tebe ne valja“ tzv devaluacija – kojoj se žrtva prilagođava i pokušava „popraviti sebe“ da bi ponovno dobila početnu ljubav.

To se nikad ne desi, a žrtva psiho-fizički propada.

Više o tome u sljedećem blogu.

Prikriveni narcisi su sramežljivi, introvertirani, osjetljivi, zavidni, iskompleksirani, isfrustrirani, defenzivni i često paranoični (drugi su uroćeni protiv njih i sl).

Kao i svi narcisi – hipersenzibilan je na kritiku (i u nemogućnosti je introspekcije) jer mu ona destabilizira grandioznu sliku selfa.

Dobar primjer produktivnog prikrivenog narcisa je kada neki opskurni introvertirani lik koji se boji svoje sjene uspije malo po malo vježbom na partnericama naučiti vještine manipulacije – osnuje kult, pokret ili crkvu neku (u SAD je tisuće i tisuće neovisih crkvi/vjera koje su osnovale fizičke osobe) – i postane klasični narcis i ostvari svoje snove (Hallelujah!).

Svemu ovome kumuje to da smo mi kao ljudi beskrajno izgubljeni, osamljeni, nemamo pojma zašto smo živi i što bi trebali raditi – i onda je lako upast u nečiju razrađenu shemu „što je život i kako treba živjeti“ – ujedno je pogodno jer nas i lišava odgovornosti i izbora.

Donošenje odluka (ne čekanje da ih drugi donesu za nas) i prihvaćanje odgovornosti je skoro pa jednako izbjegavano od strane ljudskog roda kao i sram.

Da se vratimo prikrivenom narcisu – drag, mio, neshvaćen, najveća žrtva, najveći moralist, najveći humanist, budući nobelovac za književnost – evo samo da počne pisati – pogađa ga nepravda, glumi iznimnu empatiju – zna biti groteskno „moralan i ispravan“ i bude baš kao karikatura.

Uglavnom nema socijalne vještine i ovisi o pojedincima – primarno partneru – za cijelo svoje narcističko gorivo. Ta gravitacija partneru izgleda kao epska ljubav (drže se za ruke, zajedno idu na wc i sl) – ali u biti predstavlja sušto narcisovo preživljavanje (uvoz ego funkcije iz divljenja partnera) – u takvim trenutcima treba se zapitati „zašto ova osoba nema nikoga drugoga u životu za provođenje vremena“. Naravno u love bombingu – to partneru / žrtvi laska.

Također često izbjegavaju „otvorena natjecanja“ u bilo kojem smislu (čak i društvene mreže vide takvima) jer ona direktno pokazuju njihovu „ne-posebnost“ i potvrđuje im njihovu percipiranu inferiornost (koja se krije iza grandioznosti). Uvijek traže neki specijalan tretman ili način za sebe (pravo na sve , entitlement) – izjegavaju standardne načine – ili ako „fejlaju“ na standardan način uvijek je neka nepravda njima učinjena ili je sve bilo „namješteno“.

Ako na bilo koji način imate osjećaj da „samo vi“ razumijete svog partnera – znajte da ste oboje izašli iz realiteta.

Da je normalan – razumijeli bi ga i drugi normalni ljudi i nije na vama da budete „ta osoba“ koja će reflektirati njegovo postojanje, spasiti ga, vjerovati u njega, biti mu jedina socijalna podrška i sl – niste mu majka – niti on ima 2 godine.

Inverted narcissist – Preokrenuti narcis

Sve ove podjele – klasični, prikriveni, preokrenuti – nisu službene dijagnoze već opisne podjele radi lakšeg razumijevanja.

Inverted (preokrenuti?) narcis se ne nalazi tako često u podjelama – ali mi je zanimljiv kao koncept i čini mi se realan.

Preokrenuti narcis bio bi šutljivi, sramežljivi, introvertirani narcis – kao prikriveni – ali sa tom razlikom da može biti u odnosu samo sa klasičnim narcisom (samo na taj način ostvaruje sebi svoju percipiranu grandioznost).

(Covert može biti i sa „običnom“ osobom.)

Znači svoje narcističko gorivo dobiva da se takav šutljiv i nesposoban sam doći do goriva – „nakači“ na klasičnog narcisa i doima se kao „zdraviji član“ para – ali je u biti jednako poremećen.

Ovo je ujedno i odgovor mogu li dva narcisa biti u vezi – mogu – i događa se često (sve kombinacije unutar vrsta narcisa su moguće).

Narcis je čovjek koji se utapa i pruža ruku, ali ne da biste ga spasili već da bi povukao i vas.

Metafora lava i antilope je uvijek dobra isto – lav će uvijek pojesti antilopu na kraju – neovisno o antilopi.

Ili još bolje, Bucayeva žaba i škorpion.

Pita škorpion žabu da mu pomogne prijeći potok – žaba oklijeva – škorpion obeća da je neće ugristi i ona pristane. Žaba mu pomogne preći potok, škorpion ju ugrize, žaba pita „zašto si me ugrizao pa pomogla sam ti i obećao si“ – škorpion kaže – „zato što sam škorpion“.

Moja najtoplija preporuka vama je da si ne zadajete nemoguće ciljeve pa tako ni „ozdravljenje narcisa“.

Visoke ciljeve da – nemoguće ne.

Ne treba vam dopuštenje ni objašnjenje – slobodno odustanite i napustite narcisa – okrenite novu stranicu.

Oprostite sami sebi na neznanju i shvatite uloženi trud kao veliku lekciju za daljnji život.

“It’s easier to fool people than it is to convince them that they have been fooled.” – Mark Twain

U sljedećem blogu (ili sljedećih nekoliko) očekuju vas objašnjenja ovih pojmova:

Codependent – Suovisna/ Ovisna osoba, Kodependent

Scapegoat – Žrtveno janje

Golden child -Zlatno dijete / Miljenik

Manipulation – Manipulacija

Narcissistic abuse – Narcističko zlostavljanje

Narcissistic supply – Narcističko napajanje / Narcističko gorivo

Love bombing – Bombardiranje ljubavlju

Red flags – Crvene zastavice / Znakovi upozorenja

Idealization – Idealizacija

Future faking – Laganje o budućnosti / Manipulacija lažnim planovima

Trauma bond / Folie a deux (shared psychosis) – Traumatska veza / Toksična veza / Ovisnička veza (poseban naglasak na Narcis – Border veze)

Triangulation – Triangulacija

Word salad – Salata od riječi

Gaslighting (crazy making) – Sluđivanje / Izluđivanje / Gaslighting

Flying monkeys – Leteći majmuni (narcisovi nesvjesni pomagači)

Enablers – Oni koji omogućuju / Pomagači

Devaluation – Devaluacija / Omalovažavanje

Discard – Odbacivanje / Potpuno poništenje

Hoovering – Ponovno „usisavanje“ / Ponovno povezivanje

Re-idealization – Ponovna idealizacija

Gray rock – Tehnika sivog kamena / Gray rock tehnika

No contact – Prekid svakog kontakta / No kontakt

Narcissistic smirk – Narcistički podsmjeh

Narcissistic stare – Narcistički pogled / Narcistiko zurenje

Narcissistic mortification / disintegration – Narcistička mortifikacija / dezintegracija /Raspad narcisa

Dog-whistle abuse – Nevidljivo zlostavljanje

Silent treatment / Stonewalling – kažnjavanje šutnjom, povlačenje iz razgovora

Kognitivna disonaca

Izvori:

Iz glave – sukus svega naučenog u zadnjih osam godina interesa za ovu temu

Sam Vaknin

Psihoanalitičke teorije – Kernberg, Kohut, Freud, Horney, Lancan

J.Bucay                                                                                                                                   

Ukoliko smatrate da bih Vam mogla u pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com

Tihana Gamble, savjetovateljica za mentalno zdravlje i edukantica Gestalt psihoterapije

Objava Vrste narcisa i Seks s narcisom – kako prepoznati Narcističko zlostavljanje – 2.dio pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Moja zamisao je definirati sve relevantne pojmove koji se vežu uz narcističko zlostavljanje – da bismo mogli ući u priču (u sljedećim blogovima) u kojoj kada ih koristimo – svi znamo o čemu pričamo.

Pojmovi su navedeni i na engleskom jeziku jer ih je tako lakše za Googlati, istraživati, tražiti sadržaje – za one koji žele.

Svi ovi pojmovi imaju svoje definicije i na hrvatskom jeziku (dostupne na internetu) – ali htjela bih ih definirati laički, razumljivo, navesti primjer, moja opažanja, osobna iskustva i pokoji savjet.

Isto tako, neki pojmovi postaju internacionalni i teško je za njih naći hrvatsku inačicu pa ih je dobro zapamtiti na engleskom jeziku.

Pa krenimo!

Pojmovi:

Nascissist / NPD (Narcissistic personality disorder) – narcistični poremećaj ličnosti / Narcis (vs. BPD (Borderline personality disorder) – granični poremećaj ličnosti / Border)

U prvom blogu već smo dosta toga definirali (kriteriji za dijagnozu, kako vjeruje da je poseban, koliko je sebičan, kako ih ima različitih osobnosti i sl), ponovit ću još jednom da je „dovoljno“ da netko ima visok narcizam da nam zagorča život – ne mora biti „full blown narcissist“ (narcistički poremećaj ličnosti – za dijagnozu) – a jednako tako je bespredmetno raspravljati jer osoba neće otići na psihijatrijsko vještačenje (osim sudskom presudom) pa ionako nikada nećemo znati je li bila „baš za dijagnozu“ ili „samo visoko narcisoidna“.

To u konačnici nije ni bitno, ako vam netko zagorčava život – i da je bez ikakve patologije – za vas ta osoba nije dobar izbor i za vas je toksična – te je se trebate kloniti – ne trebate nikakve dokaze, uvjerenja, dijagnoze ni objašnjenja.

Danas se u svijetu dijagnosticira jednak broj muškaraca i žena narcističnim poremećajem ličnosti (ne dominiraju više muškarci). Spletom raznih kulturološko – bioloških okolnosti stvorio se dojam da je više muškaraca – a povijesno je vjerojatno i bio – ali danas, u moderna vremena – ima ih jednako- isto vrijedi i za  granični poremećaj ličnosti – ne prevladavaju više žene.

Kad kažem biološko – kulturološki mislim na odgoj, predispozicije i društvo – recimo Elon Musk ne bi bio Elon Musk da se rodio kao žena u strogoj muslimanskoj zemlji i nije smio ići u školu – ili da se rodio u siromašnoj afričkoj zemlji. Bio bi vjerojatno narcističan – ali drugačije. Bio bi manje grandiozan – više sujetan, ogorčen, zavidan i pakostan. Da je žena – vrlo je moguće da bi ga sustavno povijesno društveno ugnjetavanje žena „prebacilo“ u graničan poremećaj ličnosti – koji ima svojstva koja se „dopuštena ženama“ – slabost, plakanje, pokazivanje osjećaja, histerija (kao potisnuti bijes), strah od odbacivanja, strah od sukoba, pasivna agresija i uvjerenje da ne može živjeti/bivati sama i sl.

Dok je muškaracima bilo dozvoljeno biti arogantniji, grublji, aktivno agresivan, nesmetano ispoljavati bijes, biti samodostatan, uspješan i sl – ali i zabranjeno pokazivati slabosti i osjećaje.

Ne zaboravimo i to da žene češće traže pomoć – pa su samim time češće i dijagnosticirane nego muškarci (isto vrijedi i za depresiju, anksioznost i sl).

Sada se nekako čini da su narcis i granični (border) u biti isti poremećaj samo da su rodno uvjetovani – ipak postoje razlike, kao i preklapanja – a kako težimo rodnoj ravnopravnosti – ipak je danas jasnije utvrditi razlike među dijagnozama koje nisu rodno uvjetovane – dobivamo otprilike jednak omjer dijagnoza po rodu.

Narcistični i borderline (granični) poremećaj ličnosti imaju mnogo sličnosti te su vrlo često komorbiditetni (dijagnosticiraju se zajedno). Također nema bordera koji nije vrlo visoko u narcizmu, ako ne i komorbiditetno narcis. Najnovija istraživanja pokazuju da i narcis i border u situacijama iznimnog stresa (acting out-ima, slomovima živaca i sl) razvijaju privremenu psihopatiju (factor II psychopathy) i djeluju ne razmišljajući o posljedicama.

Tendencije za sljedeći DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), 6. po redu su da se objedine poremećaji ličnosti clustera B (narcistični, border, histrionski i antisocijalni) u jednu dijagnozu sa naznačenom dominantnom crtom – recimo „poremećaj ličnosti clustra B sa dominantno narcističkim karakteristikama“.

Ipak, između narcis i border postoje znatne razlike – u bordera je pravi-self očuvaniji, prisutna je emocionalna empatija (ne samo kognitivna kao kod narcisa), postoji introspekcija, rjeđe su maligni u svojim namjerama i manipulacijama – ali je također border najčešće mnogo nestabilniji i nefunkcionalniji – njima je teže sa njima samima – više pate – samim time češće traže pomoć.

Granični poremećaj ličnosti karakteriziran je prožimajućim obrascem nestabilnosti i preosjetljivosti u međuljudskim odnosima, nestabilnošću slike o samom sebi, ekstremnim fluktuacijama raspoloženja te impulzivnošću.

Tu se često zna dogoditi pogrešna dijagnoza kod neiskusnih dijagnostičara – bipolarni poremećaj – koji ipak ima bitne razlike od graničnog poremećaja ličnosti.

Bipolarni afektivni poremećaj je poremećaj raspoloženja, a ne ličnosti. Karakteriziraju ga izmjene depresivnog stanja i maničnog (ili hipomaničnog stanja) – te se regulira lijekovima (posebnim za svako od ta dva stanja). Neliječeni bipolarni poremećaj ukazuje na to da periodi depresije traju najmanje dva tjedna – periodi manije nešto kraće – ali svakako više od par dana.

Kod bipolarnog poremećaja osobnost je očuvana – osoba nema nejasan identitet, ne osjeća “prazninu”, nema nestabilne odnose i sl. Naravno, kvaliteta života je znatno narušena ako se ne liječi – te osoba djeluje nestabilno – kao i border.

Borderline svoje raspoloženje mjenja ovisno o “slici sebe” (percipira li napuštanje, ili se u tom trenu osjeća dobro) – što se zna desiti više puta u danu – prisutne su rapidne promjene raspoloženja.

Naravno i border može biti u depresiji (sto ne znači da je bipolaran), a naravno – postoje i slučajevi kada stvarno osoba ima komorbiditet oba poremećaja.

Ali ipak – ako se desi greška – najčešće je ta da se border dijagnosticira bipolarnim poremećajem (mnogo rjeđe obrnuto).

Krive dijagnoze vode ka krivom liječenju, tj neadekvatnim izborom medikamenata.

Prazninu koju osjećaju u sebi nikako ne uspijevaju „napuniti“ – niti jedna ljubav nije dovoljna (pogotovo što se zbog svoje emotivne nezrelosti i disfunkcionalnosti najčešće „upare“ sa narcisima) – i istovemeno ih plaše dva straha – strah od odbacivanja tj. žele vezu u kojoj su sjedinjeni (merged, bez zdravih granica – ovisnički odnos) a sitovremeno ih bliskost plaši i užasava te se javlja strah da će u takvoj fuziji s partnerom „prestati postojati / nestati“.

Kako sam u prvom blogu navela kriterije za dijagnozu narcističkog poremećaja ličnosti, navest ću sada i kriterije za granični poremećaj ličnosti (borderline) – za dijagnozu je potrebno 5 od 9:

1. očajničko nastojanje da se izbjegne napuštanje od strane drugih osoba, bilo ono stvarno ili zamišljeno
2. nestabilni i intenzivni međuljudski odnosi, koji se kod osoba s graničnim poremećajem ličnosti izmjenjuju između ekstremnog idealiziranja drugih ljudi (obično kada oni ispunjavaju njihova očekivanja) i ekstremne devaluacije (obično kada se osoba s graničnim poremećajem ličnosti razočara u nekog) – riječ je o crno -bijelom načinu razmišljanja koji je karakterističan za borderline – nema sredine, sve prelazi u krajnost
3. poremećaj identiteta: ustrajno nejasna slika o sebi ili doživljaj sebe
4. impulzivnost u najmanje dva područja koja su potencijalno autodestruktivna (npr. ovisnost o shoppingu, seksu, drogama, rizičnoj vožnji automobilom, a tipični su i napadi prejedanja)
5. ponavljajuća suicidalna ponašanja popraćena odgovarajućim gestama ili prijetnjama te samoozljeđujuće ponašanje (rezanje i pravljenje ožiljaka na tijelu – najčešće po podlakticama i bedrima)
6. afektivne promjene raspoloženja (obično iz super dobrog raspoloženja u duboko depresivno raspoloženje) i osjetljivost na vanjske situacije (npr. intenzivna tjeskoba, strah, razdražljivost – faze mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana)
7. kroničan osjećaj unutarnje praznine
8. neprikladan, intenzivan bijes ili teškoće svladavanja bijesa (npr. izljevi bijesa, konstantan bijes, opetovano nasilno ponašanje itd.)
9. prolazna paranoja za koju je okidač najčešće stres ili su okidač teški simptomi disocijacije (disocirano stanje je ono u kojem se osoba, svjesno ili nesvjesno, odvaja od dijela doživljaja, najčešće osjećaja)

Neki teoretičari tvrde da je border „failed narcissist“ (neuspio narcis). Tokom razvoja kada se stvarao narcis, kada je „lažni self odlučio potpuno uništiti tragove pravog selfa“ – desila se anomalija da su tragovi pravog selfa ostali očuvani (nezreli i atrofirani) – proces postanka narcisom nije uspio do kraja (otud i naziv „granični“ – iako postoji i objašnjenje da je naziv zbog toga što je border na granici psihoze i neuroze). Zbog tih ostataka i mogućnosti introspekcije – border pati.

Liječenje je dugotrajno, prvo se liječe komorbiditeti (depresija, poremećaji raspoloženja i sl) medikamentima, te onda kada je osoba relativno stabilizirana – uvodi se psihoterapija – koja se bazira na jačanju pravog selfa, emotivne zrelosti, kontroli impulsa, objektivnije procjene realiteta i dr.

Ovisno o visini poremećaja na osi terapija bude više ili manje uspješna – ali svakako se ubraja među dugotrajnije psihoterapije.

Osobe borderske strukture ličnosti imaju tendenciju „smirivanja“ kako stare – i bez ikakvog liječenja – postaju manje dramatične i emotivno zrelije – ne sve, ali postoji tendencija ka takvom poboljšanju.

Borderline je iznimno težak poremećaj ličnosti (kojeg prate pokušaji samoubojstva, impulzivnost i samoozljeđivanje) sa stopom samoubojstva 10-12% koji za komorbiditete najčešće ima depresiju, anksioznost, poremećaje hranjenja, poremećaji raspoloženja, opsesivna ponašanja, ovisnosti.

Narcis dok ima koga za „izrabljivati“ i dok mu ne nedostaje narcističnog goriva – njemu je dobro, ne pati – pati samo kada mu toga nestane – ali nikad ne krivi sebe za to već isključivo druge i vrlo brzo svojim manipulacijama nalazi nove izvore napajanja.

Kada jednog dana više u tome ne uspijeva ili kada se mora suočiti sa svojom slabošću i smrtnošću – dešava se narcistička mortifikacija – dezintegracija ličnosti.

Ne zaboravimo da obje vrijednosti (narcis – border) razmatramo na sektru – tako da je visina poremećaja na spektru ključna.

Za narcisa često čujem da nema empatiju – ipak je ima – ima kognitivnu empatiju – može razumijeti što ljudi osjećaju (inače ih ne bi mogao manipulirati), vrlo dobro i glumi osjećaje (zrcali tuđe osjećaje vjerodostojno – plače na pogrebima, gleda zaljubljeno u osobu zaljubljenu u njega i sl). Ono što mu nedostaje je emocionalni dio empatije, da suosjeća sa drugim bićem.

To nema, ne suosjeća – jer vrlo malo i osjeća – i to isključivo za sebe – uglavnom negativne emocije, te zadovoljstvo kada je sebi „dovoljno velik i važan“.

Suosjećanja za druge nema – osim kada ga glumi za svrhu manipulacije, naravno.

Psihopati (antisocijalni poremećaj ličnosti) su oni kojima zbilja nedostaje čak i kognitivne empatije – nisu im jasne relacije odnosa – recimo zašto netko plače kad je povrijeđen ili kad mu netko umre. Oni su orjentirani na objekt / nagradu – novac, sex, priznanje – ljudi su im samo sredstva i nije im potrebno napajanje od njih, prihvaćanje, divljenje i sl – kao narcisu. Psihopatima osjećaj samo-vrijednosti ne ovisi o drugim ljudima, nisu im potrebni – osim kao sredstva za dolaženje do cilja.

Acting out

Za acting-out nemam dobru hrvatsku riječ osim „impulzivno ponašanje“ .

Acting out podrazumijeva ispoljavanje zatomljenog bijesa, impulzivnu reakciju ili radnju (histerija, svađe, vikanja, verbalni i fizički okršaji, pokušaji samoubojstva,samoozljeđivanje pretjerivanje s alkoholom i drogom – do blackouta, kompulzivno sexulano ponašanje – promiskuitet „od jada“ a ne iz zabave).

Acting out je nešto češći kod bordera nego kod narcisa- osoba jednostavno ne može izdržati „biti u svojoj koži“, preplavljuju je emocije i ona privremeno„puca“. Nakon toga osjeća žaljenje i sram, često dijelove iskustva zaboravi (black out – i bez supstanci) te se ispričava i doživljava sebe zbog takvih ispada manjkavom.

Tipična dinamika koja se javlja u vezama narcis – border je da narcis provocira bordera svojim lošim ponašanjem, laganjem, varanjem, toplo-hladnim igricama, vrijeđanjem, gaslightingom (svim živim..) – border tada puca – narcis ju (radi lakšeg razumijevanja teksta držat ćemo se žene bordera i muškarca narcisa) naziva ludom, zgrožen je – ona se osjeća krivom i uvjerenom da je nitko drugi ne bi trpio (tu je acting out u ulozi reaktivnog zlostavljanja – zlostavljanje onoga koji zlostavlja nakon dugog gaslightinga – žrtva psihički puca i čini stvari koje ne bi inače činila).

Acting out van reaktivnog zlostavljanja možemo promatrati kroz bordera koji na privid napuštanja (recimo netko blizak na odgovara na poruke ili sl) biva preplavljen i sklizne u impulzivno ponašanje.

Borderima također nedostaje konstantnosti objekta (object constancy) – kada osoba nije uz njih imaju osjećaj da ta osoba prestaje postojati, te im je zato potrebno iznimno puno svakodnevnog potvrđivanja ljubavi – običan poslovni put partnera mogu emotivno doživjeti bolno kao i sam prekid. Velika nesigurnost i strah od odbacivanja, čak i percipiranog odbacivanja – ih naprosto preplavljuje i nemoćni su mu se suprotstaviti. Čini se vrlo neobičnim ali ako ste ikada poznavali bordera – znat ćete o čemu pričam.

Anksioznost koja u odnosima preplavljuje bordere, taj strah od napuštanja – često ih nesvjesno tjera da oni prekinu odnos ili se ponašaju tako da druga osoba prekine – jer im je preteško živjeti u strahu i anksioznosti (anticipirati prekid i napuštanje)– i samo žele da strah prestane (žele bliskost – boje se bliskosti).

Naravno – tada su usamljeni – pa opet stupaju u odnos i začarani krug boli se ponavlja.

Kada je border u odnosu sa narcisom – začarani krug boli se pretvara u pravi pakao.

Osim bordera i narcisi doživljavaju acting out – fizičko, psihičko, emotivno, verbalno zlostavljanje, ispoljavanje bijesa, razbijanje stvari – razlika je u tome što se oni nakon ispada ne osjećaju krivo već imaju stav – „pogladaj što si me natjerala da učinim“ – kao i uvijek prebacuju krivnju.

Najčešće ih u acting out tjera gubitak kontole, ljubomora i bilo kakva stvarna ili percipirana kritika (ne nužno od same žrtve).

Njihov najveći acting out je kada dožive narcističku mortifikaciju i dezintegraciju – kada postoji i opasnost od suicida (ili suicida nakon jednog ili više ubojstava).

Acting out kao takav može se desiti bilo kojoj osobi u situaciji iznimnog stresa – patološki postaje kada se događa često i/ili na smanjeni podražaj (naoko manja neugodnost koja rezutira velikom dramom – najčešće potaknuta strahom od odbacivanja, ljumoborom ili gubitkom kontrole).

Dark Triad

Dark triad označava mračnu trijadu osobnosti – kada u jednoj osobi imamo Narcisa, Psihopata i Makijavelista.

Pojam ne predstavlja zvaničnu dijagnozu – ali svakako postoje takvi pojedinci – koji bi dobili dijagnozu psihopata (antisocijalnog poremećaja ličnosti) da odu na vještačenje.

Makijavelizam – „cilj opravdava sredstva“ označava osobu koja će učiniti sve za ostvarenje svojih osobih ciljeva – ići će „preko leševa“.

Makijavelizam nije poremećaj ličnosti već filozofsko politička doktrina izvedena iz djela V.N. Machiavellija – talijanskog državnika, političkog filozofa i književnika.

U psihologiji označava osobinu ličnosti koja se odlikuje u tome da je osoba toliko usredotočena na svoje interese da je sposobna manipulirati, zavarati i iskorištavati ostale da bi došla do svog cilja – sklona je lažima, laskanju, cinizmu, izbjegavanju emotivnih veza i sl.

U psihologiji postoji „Skala makijavelizma“ (Christie, Geis), test osobnosti koji se i danas rabi pod imenom Mach-IV test.

Osoba čija osobnost odgovara mračnoj trijadi vrlo je maligna, poremećenog moralnog kompasa, bez empatije, megalomanskih ideja i izrazite vlastite grandioznosti.

Dark Tetrad

Dark tetrad označava mračni četverokut osobnosti gdje imamo mračnu trijadu + Bordeline – osoba je i Narcis i Psihopat i Makijavelist i Border.

Sve je isto kao i u mračnoj trijadi – samo sa puno više netabilnosti i impulzivnosti koje unosi borderska struktura.

U sljedećem blogu (ili sljedećih nekoliko) očekuju vas objašnjenja ovih pojmova:

Codependent – Suovisna/ Ovisna osoba, Kodependent

Somatic narcissist – Tjelesni narcis

Cerebral narcissist – Umni narcis

Covert narcissist – Prikriveni / inrovertirani, osjetljivi narcis

Inverted narcissist – Preokrenuti narcis

Scapegoat – Žrtveno janje

Golden child -Zlatno dijete / Miljenik

Manipulation – Manipulacija

Ukoliko smatrate da bih Vam mogla u pomoći savjetovanjem (online) kontaktirajte me putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com

Narcissistic abuse – Narcističko zlostavljanje

Narcissistic supply – Narcističko napajanje / Narcističko gorivo

Love bombing – Bombardiranje ljubavlju

Red flags – Crvene zastavice / Znakovi upozorenja

Idealization – Idealizacija

Future faking – Laganje o budućnosti / Manipulacija lažnim planovima

Trauma bond / Folie a deux (shared psychosis) – Traumatska veza / Toksična veza / Ovisnička veza (poseban naglasak na Narcis – Border veze)

Triangulation – Triangulacija

Word salad – Salata od riječi

Gaslighting (crazy making) – Sluđivanje / Izluđivanje / Gaslighting

Flying monkeys – Leteći majmuni (narcisovi nesvjesni pomagači)

Enablers – Oni koji omogućuju / Pomagači

Devaluation – Devaluacija / Omalovažavanje

Discard – Odbacivanje / Potpuno poništenje

Hoovering – Ponovno „usisavanje“ / Ponovno povezivanje

Re-idealization – Ponovna idealizacija

Gray rock – Tehnika sivog kamena / Gray rock tehnika

No contact – Prekid svakog kontakta / No kontakt

Narcissistic smirk – Narcistički podsmjeh

Narcissistic stare – Narcistički pogled / Narcistiko zurenje

Narcissistic mortification / disintegration – Narcistička mortifikacija / dezintegracija /Raspad narcisa

Dog-whistle abuse – Nevidljivo zlostavljanje

Silent treatment / Stonewalling – kažnjavanje šutnjom, povlačenje iz razgovora

Kognitivna disonaca

Izvor:

Iz glave – sukus svega naučenog u zadnjih osam godina interesa za ovu temu                   

Tihana Gamble, životna savjetnica i edukantica Gestalt psihoterapije

Objava Narcisi i Borderi – kako prepoznati Narcističko zlostavljanje – 1.dio pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Što je self uloga, a što istinski self?

Što je iscjeljujuća fantazija i zašto ne funkcionira?

Tko internalizira, a tko eksternalizira? Što je emotivni rad?

Kakva je to pozitivna dezintegracija?

Nastavljamo gdje smo stali –

4. Kako djeca reagiraju na emocionalno nezrelo roditeljstvo?

Kada emocionalno nezreli roditelji (ENR) ne mogu ispuniti djetetove emocionalne potrebe, dijete stvara tzv. iscjeljujuću fantaziju (definicija iscjeljujuće fantazije, self-uloge i pravog selfa – u prethodnom blogu) koja mu daje nadu kako će njegove emocionalne potrebe biti u potpunosti zadovoljene jednog dana – u budućnosti.

Dijete također pronalazi self-ulogu za koju smatra da će mu donijeti najviše pozitivne pažnje u obiteljskom sustavu, prvenstveno od roditelja.

Život iz self-uloge (blaži oblik lažnog selfa – pa sve do potpunog lažnog selfa) onemogućuje razvoj potpunog potencijala djeteta – i kako smo već spomenuli – potencijalno vodi u psihičke probleme – najčešće depresiju i anksioznost – ali i druge smetnje kao što su – osjećaj nezadovoljstva životom, nejasan identitet, nemogućnost razabiranja vlastitih želja i potreba, pa tako ni doživljavanja sreće i zadovoljstva, te mnoge druge poteškoće.

Istinski self biva ugušen obiteljskim pravilima koja na prvo mjesto stavljaju roditeljske potrebe.

Neinvestiranje u pravi self dovodi do sabotiranja bliskih odnosa u odraslom dobu. Nemoguće je graditi duboke i zadovoljavajuće odnose iz pozicije self uloge – koja se nažalost najčešće nastavlja i u odraslom dobu.

Ako se ljudi ne povezuju iz pozicije pravog selfa – veza nije ništa drugo nego glumačka predstava između dvije self uloge.

Održavanje self uloge oduzima energiju i vitalnost – puno je zdravije, jednostavnije i vitalnije „biti ono što jesi“. Ali kako vidimo, nije to uvijek jednostavno – niti biti niti znati tko smo – pogotovo nakon mnogo godina življenja iz self uloge – stvara se strah od razotkrivanja.

Djece ENR se bore s manjkom ili izostankom emocionalne angažiranosti svojih roditelja na jedan od dva načina – internalizacijom svojih problema ili eksternalizacijom istih.

Koji stil će dijete izabrati ovisi o karakteru, ličnosti i psihičkoj konstituciji djeteta (već objašnjeno u prethodnom blogu na temu „zašto sva djeca ne izaberu tzv. pozitivne self-uloge“).

Jedan stil nošenja sa problemima dominira, internalizacija ili eksternalizacija, ali javlja se i drugi – pogotovo pod povišenim stresom.

Primjer – osoba koja je inače „mirna i sabrana“ odjednom „pukne“ i ponača se potpuno u neskladu s karakterom – npr. drogira se i ponaša neodgovorno (primjer nekoga koji internalizira, ali pod povišenim stresom eksternalizira)

Kakvi su oni koji internaliziraju?

Oni koji internaliziraju su mentalno aktivni i vole učiti. Pokušavaju riješiti probleme samorefleksijom i trudom da nauče nešto iz svojih grešaka– tj. da mijenjaju i modificiraju ponašanje dok ga roditelj ne odobri.

Instinktivno preuzimaju odgovornost za samostalno rješavanje problema, glavni izvor anksioznosti im je osjećaj krivnje kada ne uspiju svima ugoditi i strah da će biti „otkriveni“ i nazvani prevarantom.

Njihov najveći nedostatak u odnosima je to što daju i žrtvuju previše, a onda postaju ogorčeni zbog toga – jer osjećaju da ne dobivaju jednako mnogo za uzvrat ili da nisu dovoljno cijenjeni.

Njihova self uloga daje prioritet drugima, što je popraćeno iscjeljujućom fantazijom da mogu promijeniti osjećaje i ponašanja drugih ljudi svojim ponašanjem.

Emocionalna nepovezanost predstavlja im veliku bol i patnju zbog njihovog velikog emocionalnog kapaciteta i širokog emocionalnog okvira. Njihovi životi događaju se „iznutra“ pa im emocionalna samoća posebno teško pada.

Neke od najvažnijih osobina osoba koje internaliziraju:

• perceptivni su i često u introspekciji
• osjetljiviji su od osoba koje eksternaliziraju na osjećaje drugih i zbivanja u okolini
• imaju jake emocije koje najčešće ne iskazuju na van
• imaju snažnu potrebu za povezivanjem i instinkt za iskrenu interakciju
• izrazito su samostalni i samodostatni – ne vole tražiti pomoć, a ako to i učine, često se ispričavaju
• postaju „nevidljivi“ i lako ih je zanemariti
• ne prepoznaju zlostavljanje kojem su izloženi (u dječjem dobu i kasnije kad odrastu)
• obavljaju većinu emocionalnog rada u svim svojim odnosima, te zapostavljaju svoje potrebe

Kakvi su oni koji eksternaliziraju?

Oni koji eksternaliziraju su reaktivni i impulzivno kreću u akciju kako bi se što prije riješili anksioznosti – djeluju prije nego što promisle.

Najčešće nisu skloni samorefleksiji, pripisuju krivnju drugima ili okolnostima, a ne sebi i svojim postupcima. Život doživljavaju kao iskustveni proces pun pokušaja i pogrešaka, ali rijetko uče iz svojih grešaka. Čvrsto vjeruju da se vanjske okolnosti moraju promijeniti da bi oni bili sretni, te da kada bi im drugi dali ono što žele od njih – da bi postigli sreću.

Njihov mehanizam suočavanja je često samoporažavajuć i neefikasan – pa se okolina mora uključiti kako bi pomogla u riješavanju situacije i štete izazvane njihovom impulzivnošću. Često osjećaju da su im kompetentni ljudi dužni pomoći i vjeruju da nije fer što se drugima događaju dobre stvari.

Imaju ili jako malo ili previše samopouzdanja, te ovise o vanjskoj validaciji i utjehi – stoga su podložni ovisničkim ljubavnim odnosima, ovisnostima o supstancama i svim drugim momentalnim zadovoljenjima potreba – teško reguliraju odgođenu gratifikaciju.

Glavni izvor njihove anksioznosti je da će „ponestati“ vanjskog izvora na kojemu počiva njihova sigurnost (ljubavni odnos, status u društvu, supstance ovisnosti).

Najveći problem u odnosima predstavlja im to što ih privlače impulzivni ljudi, od kojih potpuno ovise za osjećaj podrške, pripadanja i stabilnosti.

Otvoreno ispoljavaju svoju anksioznost, bol ili depresiju. Kada se suočavaju sa posljedicama svoje impulzivnosti – postaju ranjivi na snažne ali kratkotrajne osjećaje srama i neuspjeha – ali vrlo brzo posegnu za poricanjem da bi izbjegli osjećaj srama (s kojim se teško nositi). Da bi izbjegli osjećaje samo-mržnje i samo-prezira – istih se oslobađaju tako što krive druge (projekcija) ili vanjske okolnosti.

Većina ENR eksternalizira – krive vanjske okolnosti za svoje ponašanje. Bivaju preplavljeni emocijama, poriču ozbiljnkost problema ili krive druge. Smatraju da se realnost mora prilagoditi njihovim željama, dok se zreliji ljudi hvataju u koštac sa stvarnošću i prilagođavaju joj se.

U najekstremnijim slučajevima ljudi koji eksternaliziraju su društveno neprihvaćeni, sociopatni, psihopatni, narcistični, grabežljivci koji koriste druge kao resurse za eksploataciju.

Blaži oblici eksternalizacije mogu s godinama i starenjem postati otvoreniji za osobni razvoj i samorefleksiju.

5. Psihički slom i buđenje istinskog selfa

Istinski self pronaći će način da se izrazi, čak i usprkos našim naporima da igramo self-ulogu ili pokušamo ispuniti iscjeljujuću fantaziju.

Buđenje potreba istinskog selfa može se u početku činiti kao da nam se život raspada.

Uznemirujući simptomi kao što su depresija, anksioznost, napadi panike i bijesa, kronični stres, nesanica – pa i somatske bolesti – mogu biti znaci da su strategije za preoblikovanje stvarnosti korištene u prošlosti postale neodržive – događa se „buđenje“ iz pogrešne uloge koja se predugo igrala.

(o istinskom selfu sam pisala u prijašnjem blogu – koliko je bitan, kako teži samoaktualizaciji, kako prava sreća i bliskost mogu proizaći samo životom iz stvarnog selfa)

Emocionalni stres / psihičke tegobe su signal da postaje sve teže ostati emocionalno nesvjestan. Psihoterapija i druge terapijske metode pomažu nam da postanemo svjesni istina koje su duboko u nama i da se povežemo sa vlastitim osjećajima – da integriramo svoje biće, postanemo svjesniji sebe i svojih potreba i da živimo autentičan život.

Razvojni psiholog Piaget (1963) uočio je da se ljudi moraju osloboditi starih mentalnih obrazaca da bi se stvorio novi obrazac potaknut novootkrivenim saznanjima – taj unutrašnji preokret nužan je za kontinuirani intelektualni razvoj.

Poljski psihijatar Dabrovski dolazi do spoznaje da je emotivni stres potencijalno znak razvoja, a ne bolesti – „pozitivna dezintegracija“ – snažna potreba za promjenom i rastom – dezintegracija stare ličnosti, reorganizacija i ponovna integracija autentičnije ličnosti – svog pravog selfa.

Iako nesigurnost koja je svojstvena ovom procesu samoispitivanja može izazvati anksioznost, krivnju ili depresiju, na kraju ipak gradi jaču i fleksibilniju ličnost.

Buđenje iz stare self uloge nosi mnogo izazova – budi nam je (opravdani) bijes, ljutnja, razočaranje, žalovanje, „razbijaju“ nam se neke općeprihvaćene istine (sve majke vole svoju djecu, moram biti dobra da bi me voljeli, ne smijem pokazivati ljutnju niti iskazivati svoje potrebe i sl), prestajemo idealizirati ljude (što je dobro – pogotovo za ljubavne veze), javlja nam se (možda po prvi puta) želja da brinemo o sebi, da se prihvatimo u potpunosti i da volimo sami sebe – sve do doprinosi razvoju većeg samopouzdanja i samopoštovanja.

„Buđenje“ nam dovodi i novi set vrijednosti – našu filozofiju života, naš kod i moral po kojem živimo, i oslobađa nas od od problema koje nosimo iz djetinjstva.

6. Kako izbjeći upadanje u zamke emocionalno nezrelih roditelja?

Tokom odrastanja svi dolazimo do trenutka spoznaje da su roditelji „samo ljudi“ i da nema savršenih roditelja.

Ipak, postoji razlika između te spoznaje i spoznaje da su emotivno nezreli i/ili emocionalni, psihički, verbalni (i na druge načine) zlostavljači. Iako se može činiti da je djeci (pa i odraslima) zlostavljanje jasno „u trenutku zbivanja“ – tome nije tako – razbijanje fantazije o dobrim roditeljima onemogućuje prihvaćanje da smo bili zlostavljani (da je njihovo ponašanje zlostavljačko) još dugo godina nakon samog zlostavljanja (koje se na modificirani način – kontrolom, emocionalnom ucjenom i sl – proteže i na odraslu dob).

Tome je tako iz mnogih razloga – biološki moramo vjerovati da nas vole jedini ljudi koji nas okružuju kad se rodimo – kulturološki je tabu prozvati roditelja zlostavljačem – dapače – snažna dogma o vrijednosti obitelji i poštovanju roditelja koji sigurno uvijek čine najbolje što mogu – sveprisutna je i do dan danas se pobijanje iste, u općoj populaciji, smatra kontroverznim.

U slučaju da odlučimo s njima ostati u kontaktu – za svoje dobro, moramo modificirati odnos.

Najvažnije je da radikalno prihvatimo da se oni nikada neće promijeniti – da nikada nećemo dobiti onakvu ljubav i prihvaćanje kakvo smo željeli.

Izrazito je bitno postaviti čvrste osobne granice (iako se to njima neće sviđati) i ne vraćati se u self ulogu u kojoj smo bili ranije (što zna biti teško jer se nezreli roditelji i prema odrasloj djeci ponašaju kao prema djeci – pa i u njima prorade dinamike koje su imali kao djeca u odnosu na roditelje – tzv. triggeri koji nas vraćaju u prošlost / emotivni regres i aktiviraju našu nekadašnju bespomoćnost).

Također je jako bitno proraditi osjećaje krivnje, srama, nezahvalnosti i sl koji se mogu javiti, pogotovo pod emotivnom manipulacijom roditelja. Nitko se ne želi osjećati kao loša osoba, stoga je vrlo bitno vjerovati svojoj istini i realnosti i ne podleći manipulacijama (izjave poput – sve smo ti dali, htjeli smo samo najbolje – a ti nama ovako, kako možeš biti takav/a prema majci i sl). Takva vrsta manipulacije spada u gaslighting, čak i kada roditelji djelomično ili u potpunosti vjeruju u to što govore.

Nitko nije tražio da se rodi – roditelji „prave“ djecu iz svojih potreba i vizija života – i pravno su za njih odgovorni, te se za tu djecu trebaju skrbiti. U idealnom slučaju, ako ne skrbe ili ne skrbe dobro – djeca će im biti oduzeta (a ne ostavljena na milost i nemilost, kako često biva u praksi).

Dijete kao takvo u cijeloj toj situaciji ne treba osjećati nikakvu (a pogotovo ne nametnutu) zahvalnost.

Roditelj ima sve biološko – kulturološke predispozicije da uz malo dobre namjere i ljuskosti ostane u dobrim odnosima sa svojim djetetom.

Koliko je u emotivni odnos uložio – toliko na kraju i od emotivnog odnosa dobiva.

Nažalost, postoje slučajevi kada odrasla djeca zauvijek ostaju žrtve svojih roditelja – i nisu tako rijetki.

Dijete s druge strane – nažalost – mora „pojesti tone i tone i tone govana“ prije nego što se usudi pomisliti da ga roditelj ne voli ili da je zlostavljajuć.

Ako se odlučimo na modificirani odnos, bitno je promijeniti ulogu iz koje tome odnosu pristupamo. Sada pristupamo iz uloge odraslog i svjesni smo da „imamo posla“ s emocionalno nezrelim ljudima. Važno je sve interakcije koliko je moguće promatrati sa distance i ne se u njih emotivno uključivati (štititi sebe od opetovanih emocionalnih povreda nije sebično).

Kako razgovarati s ENR:

1. Tokom razgovora izražavajte se bez baziranja na odgovor

Recite što vam je na umu bez navigiranja razgovora ili predviđanja odgovora.

2. Stavite fokus na ishod razgovora, a ne na odnos

Pokušajte biti smireni, korektni, jasni u izražavanju i držite se pomalo poslovne forme razgovora – nemojte pokleknuti pri njihovim pokušajima da vas vrate u staru self-ulogu i uspostave dominaciju – pa čak ni ulogom žrtve (kada agresivne tehnike ne uspijevaju, obično pribjegavaju pasivno agresivnim tehnikama ili samosažaljevanju u svrhu toga da se osjećate krivima).

3. Upravljajte razgovorom umjesto da se u njega upuštate

Ne dopustite skretanje s teme, nemojte se uplesti u neku obiteljsku dramu, prihvatiti odgovornost koja nije vaša i sl.

Ako razgovor postane preplavljujuć ili se osjećate uznemireno, napravite pauzu, izađite na trenutak na svjež zrak, otiđite u kupaonicu i sl.

Zapamtite da vi ne možete spasiti svoje roditelje ili učiniti da se oni osjećaju bolje. Samo oni sami to mogu – a vrlo često im to nije u interesu (njima je često skroz zadovoljavajuća situacija u kojoj jesu i život kakav je – inače bi ga promijenili – jedino im smeta što ste se vi promijenili) – te predstavlja još jednu dječju fantaziju – „kada pomognem roditelju, vidjet će da vrijedim i napokon će me voljeti onako kako to oduvijek želim“.

Dječju self-ulogu vrlo je bitno napustiti – i zbog odnosa s roditeljima i zbog toga što ako je ne napustimo – upuštat ćemo se u ostale odnose u odraslom životu iz te dječje self-uloge.

Gorenavedeni način komunikacije vrlo je sličan tehnici gray-rock koja se savjetuje pri komunikaciji s narcisima ili ostalim toksičnim osobama – kada no-contact (prekid kontakta) nije opcija (recimo imate zajedničko skrbništvo nad djecom).

Gray rock tehnika savjetuje da se komunikaciji pristupa mirno, bez pokazivanja osjećaja, da se ne „nasjeda“ na provokacije, da se koristi što manje riječi i odgovori na samo apsolutno nužna pitanja (ili postavljanje jasnih i kratkih pitanja) i da se sugovorniku apsolutno ne da ništa „od sebe“ – svojih emocija, novih informacija, interesa – osim onog najnužnijeg da se razmjene informacije.

Pisani oblik je idealan za gray rock tehniku.

(Gray rock – sivi kamen – neupadljiv, hladan, bezličan i nezanimljiv – kao i takva komunikacija.)

Ukoliko su vam roditelji visoko toksični, a niste se odlučili za no-contact – svakako savjetujem gray rock tehniku.

7.Oslobođenje od uloga i fantazija

Iako ste možda naučili ne prihvaćati sebe zbog jakog unutarnjeg kritičara (introjekata koji su u nas usađeni) koji zahtjeva savršenstvo, ipak možete oživjeti svoj pravi self, iskrene misli i osjećaje – bez obzira na reakcije drugih i bez vlastite kritike.

Napokon ste slobodni suosjećati sa sobom i žalovati nad svom boli koju je odrastanje s ENR donijelo i nad djetinjstvom koje niste imali.

Sada znate da je vaš glavni posao briga o sebi, što prvenstveno podrazumijeva postavljanje granica – prema svima – a posebno toksičnim ljudima – pa čak i ako su nam roditelji.

Ohrabrivanje vlastite individualnosti i napuštanje starih obrazaca predstavlja put prema samome sebi, prema istinskom selfu.

Radom na sebi, najčešće uz pomoć psihoterapeuta, uspješno prepoznajemo introjekte (vanjski glas, najčešće roditeljev) koji su u nas usađeni i riješavamo ih se – otvarajući prostor našem istinskom glasu da se izrazi.

8. Kako prepoznati emocionalno zrele osobe?

 I za sam kraj, iako nam se možda činilo da tome nije tako – otkrivamo da emocionalno zrele osobe postoje – te da je život uz njih mnogo ljepši (od partnera do prijatelja).

Sada kada smo i sami emocionalno zreliji, emocionalno nezreli i nedostupni ljudi nas više neće privlačiti – nećemo više „rezonirati“ i počet ćemo primjećivati emocionalno zrele ljude.

Neke od glavnih odlika emocionalno zrelih osoba su:

1. Realističnost i povjerenje – osoba je u realitetu (stvarnosti) i surađuje s njim – ne protiv njega, sposobna je misliti i osjećati u isto vrijeme, dosljedna je, ne shvaća sve osobno (razumije tuđe slabosti)

2. Poštovanje i spontani reciprocitet – poštuje vaše granice, uvijek nešto daje zauzvrat, fleksibilna je i lako stvara kompromis, osjećajna je i uravnotežena, dopušta da se na nju utječe, govori istinu, spremna je na ispriku i čin iskupljenja

3. Receptivnost – njena empatija vam pruža sigurnost, uz nju se osjećate prihvaćeno i shvaćeno, sposobna je tješiti i biti utješena, razmišlja o svojim postupcima i otvorena je za promjene, zna biti zabavna i šaliti se na svoj račun (bez samoprezira), zadovoljstvo je biti u njenom društvu

Završetak trećeg i posljednjeg dijela.

p.s. – za sljedeći blog imam više ideja – ali primam i prijedloge

Izvor:

Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents

Ako ste na putu prema sebi, znajte, isplatit će Vam se višestruko.

Ukoliko smatrate da bih Vam mogla u tome pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com

Sretno,

Tihana Gamble, savjetovateljica za mentalno zdravlje i edukantica Gestalt psihoterapije

„While you had the chance to live, did you become your true self?“ – M.Meade

Objava Odrasla djeca emocionalno nezrelih roditelja – što sad ?! – 3.dio pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Što je self uloga, a što istinski self?

Što je iscjeljujuća fantazija i zašto ne funkcionira?

Tko internalizira, a tko eksternalizira? Što je emotivni rad?

Kakva je to pozitivna dezintegracija?

Mali uvod

Dobila sam dosta upita na koju se knjigu referiram u tekstu – Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents – postoji li hrvatsko izdanje – na žalost ne postoji, ali postoji srpsko (na latinici) Lindzi Gibson: Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja (Finesa, Beograd 2022.).

U ovom i prethodnom blogu držim se knjige, ali dodajem i svoja iskustva i opažanja. Mislim da je knjiga odlično sažela mnoge uvide i alate te je svakako preporučam za čitanje u cijelosti.

Na upit koja je meni bila najznačajnija knjiga za samopomoć – odlučila sam se za jednu – uvijek postoji ona jedna koja je napravila neki preokret, a za mene je to –

Pete Walker: COMPLEX PTSD: From Surviving to Thriving – s Guide and a Map for Recovering from Childhood Truma

Postoji i nastavak – Pete Walker: The Tao of Fully Feeling: Harvesting Forgiveness out of Blame – koji još nisam stigla pročitati, ali svakako planiram.

O kompleksnom PTSP-u kao posljedici odrastanja u disfunkcionalnim obiteljima planiram pisati, kao i o alatima za izlaženje iz „moda za preživljavanje“ (survival mode, 4 F responses) – kao i o razumijevanju poremećaja ličnosti i „čišćenje života“ od narcističkih osoba i njihovog štetnog utjecaja.

Knjiga koja je ostavila velik dojam na moje razumijevanje ljudskog ponašanja je i –

Eric Berne: Koju igru igraš? – koja je osnova transakcijske analize (postoje nastavci i srodne dobre knjige iz transakcijske analize od Berne-a, Karpman-a i Milivojević-a).

Vratimo se na blog:

3. Kako izgleda odnos sa emocionalno nezrelim roditeljem?

Odnos sa emocionalno nezrelim roditeljem je usamljeno i razdražujuće iskustvo koje frustrira emocionalne potrebe djeteta.

Komunikacija se osjeća kao jednosmjerna – takvi roditelji nisu zainteresirani za recipročnu uzajamnu komunikaciju.

Oni potiču bijes

Ljutnja i bijes su normalne adaptivne reakcije djeteta na osjećaj (emotivne) napuštenosti. Osjećaj nevidljivosti i odbačenosti / ne odgovaranja na emotivne potrebe – stvara emotivno odvajanje i dijete počinje biti emotivno usamljeno. Djeca koja suzbijaju bijes ili ga okreću protiv sebe (internaliziraju ga) jer nisu u okruženju koje je sigurno za otpuštanje ljutnje i bijesa – mogu razviti tešku depresiju, pa čak i suicidalne misli. Neka djeca (i odrasli) svoj bijes izražavaju na pasivno agresivan način – laganjem, odlaganjem, izbjegavanjem (odrasle osbe i pasivno agresivnom komunikacijom – cinizmom, ironijom i sarkazmom).

Komuniciraju koristeći se emocionalnom zarazom

Emocionalno nezreli ljudi nemaju svijest o svojim osjećajima (kao ni vokabular kojim bi izrekli svoje potrebe) – zato izražavaju svoje potrebe umjesto da o njima pričaju. Koriste metodu emotivne zaraze koji navodi druge da osjete ono što oni osjećaju (ali i kompleksnije metode kao što su projekcija i projektivna identifikacija).

Vrlo mala djeca – dojenčad – koriste emocionalnu zarazu kako bi svoju emotivnu uznemirenost prenijeli na majku i time joj dali do znanja da im je potrebna.

Nezreli odrasli ljudi isto čine svojoj djeci – prenose im svoje osjećaje – uglavnom negativne. Dijete koje je „zaraženo“ majčinom uznemirenošću ne zna kako se s time nositi i pokušava na sve načine „popraviti“ situaciju i automatski preuzima odgovornost na sebe – što je štetno i onda i kasnije kad odraste i nastavi to činiti i u daljnjim odnosima.

Ne bave se emocionalnim radom

Emocionalno nezrele osobe ne pokušavaju razumijeti emocionalna iskustva drugih ljudi – pa ni vlastite djece – a kada ih se za to prozove – odmah kreću u obrane „Trebao/la si mi reći!“ i sl.

Emotivni rad je utrošak vremena, napora i energije za razumijevanje i ispunjavanje svojih i tuđih emotivnih potreba. Zreli ljudi automatski preuzimaju emotivni rad u odnosima , jer žive u stanju empatije i samosvijesti (shvaćaju da je to sastavni dio dobrih odnosa).

Emocionalno nezreli ljudi se često ponose manjkom te vještine. Oni racionaliziraju svoje impulzivne i bezosjećajne reakcije izgovorima poput: „Samo kažem što mislim!“, „Ne mogu biti nešto što nisam!“.

Teško im je davati

Emocionalno nezreli ljudi očajnički žele zadovoljenje svojih potreba – ali im je to isto zadovoljenje teško ili nemoguće primiti – imaju slab prijemni kapacitet (McCullough et al. 2003). Takvi ljudi privlače ljude, ali kada im drugi dođu „preblizu“ – odbijaju ih. Također očekuju od drugih da im „čitaju misli“ i često se naljute ako drugi ne predvide njihove želje na vrijeme – „Da me stvarno voliš, znao bi što želim!“ – nikada direktno ne govore o svojim željama i potrebama.

Odupiru se popravljanju odnosa

Da bi se odnos nakon nesuglasice popravio – potrebno je da osobe uvide svoje pogreške i ispričaju se. Emocionalno nezreli ljudi to nikada ne rade. Ispričat će se možda, ovisno o situaciji, površno – i očekivati momentalni oprost i uspostavljanje dobrog odnosa kao da se ništa nije desilo – vaše vrijeme potrebno za reparaciju odnosa smatraju vašom manjkavosti i pretjerivanjem – tuđa bol im je samo smetnja.

Oni traže „odražavanje“ (mirroring)

Odražavanje/ogledanje je oblik empatije i srodnosti koji zreli roditelji spontano pružaju djeci. Emocionalno aktivni roditelji odražavaju osjećaje svoje djece, pokazujući iste te emocije na svojim licima – na taj način uče djecu emocijama i kako da se spontano povežu s drugima (Winnicott, 1971).

Dobro odražavanje od strane roditelja daje djetetu osjećaj da ga netko razumije i prepoznaje kao jedinstveno biće.

Emocionalno nezreli roditelji očekuju od svoje djece da poznaju i odražavaju njih same. Njihovo krhko samopoštovanje počiva na tome da se uvijek sve odvija u njihovu korist – međutim, ni jedno dijete nije psihološki sposobno precizno odražavati odraslu osobu.

Emocionalno nezreli roditelji imaju ideju da će njihova djeca doprinijeti tome da se oni osjećaju dobro po pitanju sebe – kada shvate da djeca imaju svoje potrebe to ih dovodi do intenzivne anksioznosti.

U ekstremnim slučajevima nezrelosti (tu se ubrajaju roditelji s poremećajima ličnosti) posegnut će za kažnjavanjem, prijetnjama, napuštanjem, posramljivanjem – kao adutima u pokušaju povratka kontrole i samopoštovanja – na štetu svoje djece.

Njihovo samopouzdanje ovisi o pokornosti djeteta

Emocionalno nezreli ljudi se osjećaju dobro samo kada mogu natjerati druge ljude da im daju što žele i da se ponašaju kako oni misle da bi trebalo. Svako iskazivanje osobnosti djeteta vide kao frustraciju.

Npr. ako ne uspiju smiriti uznemireno dijete istog trenutka – osjećat će se neuspješno – te će okriviti dijete za svoju nervozu.

Za emocionalno nezrele osobe sve se interakcije svode na pitanje jesu li oni dobre ili loše osobe – što objašnjava njihovu obrambenost kada ih pokušavamo suočiti s nečim što su učinili – „Očito ja ništa ne radim kako treba!“ – radije bi prekinuli komunikaciju nego čuli nešto zbog čega bi se osjećali kao loši ljudi.

Tu vidimo i obranu tj fenomen poznat pod nazivom splitting (black and white thinking – crno-bijelo razmišljanje, idealiziranje – demoniziranje) svojstven djeci, nezrelim ljudima, narcisima, borderima i sl.

Obožavaju uloge

Emocionalno nezreli ljudi obožavaju uloge u svim odnosima, pa tako i u odnosu sa svojom djecom – uloge pojednostavljuju život i olakšavaju donošenje odluka (baš kao što floskule pojednostavljuju složene situacije – koje isto obožavaju).

Kada se roditelji osjećaju da mogu raditi što god žele jer su roditeji – to je pravo na ulogu. Emotivno nezreli roditelji se ponašaju kao da im roditeljstvo daje pravo da budu bezobzirni i da ne poštuju osobne granice svoje djece. Istovremeno, svoju djecu stavljaju u „ulogu dijete“ koja mora biti poslušna i točno onakva kakvom oni smatraju da treba biti – u protivnom dijete kažnjavaju, posramljuju ili ismijavaju i izazivaju duboke osjećaje krivnje i srama u djece jer ona počinju vjerovati da suštinski „nisu dobra“.

Važna im je upletenost (enmeshment) a ne emotivna bliskost

Emocionalna bliskost osnažuje ljude i daje im energiju da nastave osobni razvoj, dok uživaju u interakciji i podršci druge osobe. Za emocionalnu bliskost bitna je zrelost obje osobe ili jedne (ako je druga osoba dijete) koje se upoznaju i „vide“ na dubokom nivou gradeći emocionalno povjerenje kroz međusobno prihvaćanje.

Kod upletenosti dvije emocionalno nezrele osobe (ili jedna emocionalno nezrela osoba i dijete) traže svoj identitet i samoispunjenje kroz intenzivnu i ovisnu vezu (Bowen, 1978). Upletenost stvara osjećaj predvidivosti i sigurnosti – koji se oslanja na činjenicu da je svaka osoba upoznata sa igranjem pogodne uloge za drugoga. Ukoliko jedna osoba izađe iz implicitnih granica veze – druga doživljava anksioznost koju ublažuje jedino povratak u propisanu ulogu i prijašnje stanje.

Upletenost se često uočava u disfunkcionalnim obiteljima (cijele obitelji budu upletene/enmeshed) i toksičnim vezama dvaju partnera.

To je plodno tlo za očvrščivanje toksičnih obiteljskih veza u kojima se ne poštuju granice pojedinca izjavama poput „Obitelj prije svega“, „Kad ti svi okrenu leđa – uvijek ti obitelj ostaje“, „Krv nije voda“ – koje vode pojedince u dinamiku kulta – ništa se ne propitkuje, čuvaju se obiteljske tajne (nikome se ne govori o „lošim stvarima“ i na van se održava privid normalnosti ili čak idile) ne odobrava se kritičko mišljenje, neslaganje, individualizam i osobne granice – „Ako nisi s nama, onda si protiv nas“ i svi ostali zaključci koji proizlaze iz crno-bijelog razmišljanja (splittinga), uloga i rigidnosti emocionalno nezrelih osoba.

Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents

Pojedinci koji ne žele u tome sudjelovati su emotivno najzreliji članovi koji su ujedno i psihički najzdraviji – iako paradoksalno jedino oni traže pomoć jer su često u depresiji i anksioznosti – a obitelj ih izopći kao crne ovce, nazove ludima, nelojalnima, nezahvalnima i sl (oblik gaslightinga).

Takvim ljudima često je potrebna profesionalna pomoć koja će im potvrditi da „nisu ludi“ i koja će im pomoći da se izbore sa posljedicama kompleksnog PTSP-a – koji je nastao uslijed višegodišnjeg (cjeloživotnog) sluđivanja od strane obitelji, odrastanja s emocionalno nezrelim roditeljima i često i još kojim oblikom zlostavljanja – psihičkim, fizičkim, sexualnim.

Kompleksni PTSP, kao i Gaslighting su same za sebe velike teme koje zaslužuju poseban blog.

Upletenost u obiteljima često podrazumijeva i favoriziranje. Roditelj će favorizirati dijete koje mu je sličnije – nizak nivo zrelosti uvlači ljude u međusobno zbližavanje – pogotovo ako je riječ o roditelju i djetetu.

Zanimljivo je spomenuti da  tzv. samodovoljna djeca (mali odrasli ljudi, oni koji često za sebe kažu „nikada nisam ni bio/la dijete”) – koja roditelje ne potiču na upletenost – često ostaju prepuštena sebi u stvaranju samostalnijeg i samoodređenijeg života (Bowen, 1978) – stoga mogu postići nivo samorazvoja koji prelazi nivo razvoja njihovih roditelja. Tu možemo vidjeti silver lining (pozitivnu stranu) u nedobivanju pažnje od strane emocionalno nezrelog roditelja – iako posljedice emocionalne usamljenosti ostaju.

Dijete favorizirano od emocionalno nezrelih roditelja (u daljnjem tekstu ENR – sad mi je to palo na pamet) pati od raznih posljedica – najvažniji je efekt zlatnog kaveza i to da ni ono ne doživljava nikakvu istinsku emocionalnu bliskost – usprkos favoriziranju.

Imaju loš/nedosljedan osjećaj za vrijeme

Emocionalno nezreli ljudi imaju fragmentiranu vremensku orjentaciju, pogotovo kada ih obuzmu emocije – kada se emocionalno uzbude svi trenutci iz prošlosti, sadašnjosti i potencijalne budućnosti događaju se u sadašnjosti (tog trena).

To je jedan od razloga zašto su često opsjednuti problemima – oni ne vide da će se problem pojaviti, ne koriste prošlost kao smjernicu niti pravilno anticipiraju budućnost. Emotivno nezreli ljudi u privatnom životu žele momentalnu prednost – laganje je odličan primjer trenutne prednosti bez dugoročnog plana (iako poslovno mogu biti taktičari oportunisti i vještiji manipulatori – kada ih svladaju emocije nisu to u stanju).

Za emocionalno nezrele ljude – prošlost je nešto što je prošlo – pa se često naljute kada im se spomene nešto loše što su učinili u prošlosti. Na vrijeme ne gledaju objektivno i linearno, već su svi događaji pomiješani i fokusirani su na one koji ih portretiraju dobrim osobama – sve ostalo je prošlo svršeno vrijeme i spominjanje istog interpretira se kao napad ili pretjerano „življenje u prošlosti“ druge osobe.

Nemaju trajni kontinuitet selfa kao organizacijski centar ličnosti, pa ih emocije i stres dovode u mentalitet djeteta – u kojem trenutci vremena plutaju odvojeno.

ENR u nedostatku snažnog osjećaja selfa misle da je obiteljska upletenost znači bliskost i da ljudi postoje da bi odražavali jedni druge. Prava komunikacija s njima je gotovo nemoguća zbog njihove slabe empatije i rigidnog inzistiranja na ulogama. Fokusiraju se na to kako ih drugi percipiraju – dobro ili loše – obrana od anksioznosti im je važnija od autentičnih odnosa, pa i onih s vlastitom djecom.

4. 4 tipa emocionalno nezrelih roditelja

Sva tipovi ENR imaju istu osnovu emocionalne nesigurnosti, imaju tendenciju biti zaokupljeni sobom, narcisoidni su i emocionalno nepouzdani. Zajedničke odlike su im egocentričnost, bezosjećajnost, kao i ograničen kapacitet za istinsku emocionalnu bliskost. Svi koriste mehanizme za suočavanje koji iskrivljuju stvarnost (Vaillant, 2000) – te svi koriste svoju djecu da bi se osjećali bolje sami sa sobom – što često dovodi do zamjene uloga roditelj – dijete i izlaganje njihove djece problemima odraslih na neminovno poražavajući način.

Sva 4 tipa loše rezoniraju s tuđim osjećajima, imaju izrazit problem s poštivanjem osobnih granica – previše se uključuju ili se ne uključuju uopće, loše podnose frustraciju i koriste emocionalne taktike ili prijetnje, umjesto verbalne komunikacije, da bi dobili ono što žele. Odbijaju vidjeti svoju djecu kao odvojene jedinke, te se prema njima odnose isključivo prema svojim potrebama – što njihovu djecu lišava osjećaja vlastitog selfa (Bowen, 1978).

ENR se prema svojoj djeci odnose s ograničenom empatijom, pružaju nepouzdanu emocionalnu podršku te im fundamentalno nedostaje osjećajnosti. Svaki tip ENR postoji unutar kontinuuma, u rasponu od blagog do teškog, ovisno o stupnju narcizma.

EMOCIONALNI RODITELJI su vođeni svojim osjećajima, oscilirajući između pretjerane angažiranosti i naglog povlačenja. Skloni su zastrašujućoj nestabilnosti i napredvidivosti. Obuzeti anksioznošću, oni se oslanjaju na druge da ih stabiliziraju. Male uzrujanosti tretiraju kao smak svijeta – te vide ljude kao svoje spasioce ili kao svoje izdajnike (pa i svoju djecu).

MOTIVIRANI RODITELJI su kompulzivno orjentirani ka ciljevima te su previše zauzeti. Ne mogu se zaustaviti ni na trenutak u pokušajima da usavrše sve, pa čak i druge ljude, uključujući i svoju djecu. Rijetko pauziraju dovoljno dugo da bi osjetili istinsku empatiju. Oni kontroliraju sve i upliću se u sve sfere života svoje djece.

PASIVNI RODITELJI imaju način razmišljanja „ne želim intervenirati“ i izbjegavaju se baviti s bilo čime što ih uznemirava. Oni su na manje očit način štetni nego drugi tipovi – ali imaju svoje negativne utjecaje. Spremno zauzimaju pasivnu ulogu u prisustvu dominantnog partnera, dopuštajući čak i očigledno zlostavljanje i zanemarivanje, tako što „okreću glavu na drugu stranu“. Oni se sa navedenim bore tako što umanjuju ili negiraju problem ili daju pristanak.

HLADNI RODITELJI ponašaju se tako da se pitate zašto su uopće imali djecu. Mogu imati umjereno ili ozbiljno problematično ponašanje, ne uživaju u emocionalnoj intimnosti pa se često i potpuno izoliraju iz obiteljskog života. Njihova tolerancija za potrebe drugih ravna je nuli, a njihove interakcije se sastoje od izdavanja naredbi, eksplozivnih reakcija ili ograđivanja od obiteljskog života. Neki od blažih tipova mogu se baviti stereotipnim obiteljskim aktivnostima, ali i dalje pokazivati malo bliskosti ili stvarnog angažmana. Uglavnom žele da ih svi ostave na miru da bi mogli raditi ono što žele.

Svi ENR mogu pokazivati znakove više tipova nezrelih roditelja, ali uglavnom jedan tip prevladava, a u situacijama većeg stresa ili emotivne preplavljenosti javie se obilježja i drugih tipova.

Svi se ENR boje iskrene emocije i pokušavaju kontrolirati druge zbog vlastite ugodnosti (ne zato jer žele „najbolje za dijete“ ili „zbog velike brige“ – tako to drugima tumače, a možda i sami vjeruju u to – u svrhu očuvanja dobre slike sebe samih). Nisu sposobni ostvariti istinski međuljudski reciprocitet.

Iako postoji 4 tipa EMR, njihova djeca najčešće spadaju u samo dvije glavne kategorije – ona koja internaliziraju i ona koja eksternaliziraju.

O tome više u sljedećem blogu – 3. dijelu ove teme

U sljedećem blogu (ili sljedeća dva) pročitajte:

Kako djeca reagiraju na emocionalno nezrelo roditeljstvo?

Kako je to biti osoba koja internalizira?

Psihički slom i buđenje selfa

Kako izbjeći upadanje u zamke emocionalno nezrelih roditelja?

Oslobođenje od uloga i fantazija

Kako prepoznati emocionalno zrele osobe?

Objava Odrasla djeca emocionalno nezrelih roditelja – što sad ?! – 2.dio pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Što je self uloga, a što istinski self?

Što je iscjeljujuća fantazija i zašto ne funkcionira?

Tko internalizira, a tko eksternalizira? Što je emotivni rad?

Kakva je to pozitivna dezintegracija?

Kako emocionalno nezreli roditelji utječu na život svoje djece u odraslom dobu

Emocionalno zapostavljanje u djetinjstvu vodi u emocionalnu usamljenost djeteta – koju ono doživljava veoma bolno. Vrlo često dijete odraste u odraslu osobu koja je emotivno usamljena jer ne zna ostvariti emocionalnu bliskost s ljudima, ili još gore – izabire emocionalno zatvorene/ emocionalno nezrele / osobe sa poremećajima ličnosti i ostale toksične osobe za svoje prijatelje i partnere.

Emotivni obrazci se ponavljaju, mozak traži „što mu je poznato“, često se osjeti i „kemija“ i u biti pokušava riješiti emotvno nezadovoljavajući odnos iz djetinjstva – ponavljajući ga u odraslom dobu – nesvjesno.

Da pojednostavim – osoba koja ima emocionalno nezrele roditelje (u djetinjstvu pa i danas) stalno im se pokušava emotivno približiti (stvarajući self-ulogu umjesto iskazivanja svog pravog selfa) ali u tome neminovno ne uspijeva. U daljnim intimnim odnosima (partner, partnerica) biraju emocionalno nezrele ljude i pokušavaju „uspjeti“ – napokon ostvariti emotivnu bliskost – sa partnerom/icom  – ujedno podsvjesno i sa roditeljem/ima.

Žele napokon riješiti tu „prepreku“ i napokon biti „dovoljno dobri“ –  prestati biti emocionalno izolirani – osjetiti pravu emocionalnu povezanost i bliskost.

To se nažalost nikad ne desi, jer se ta tzv. iscjeljujuća fantazija rijetko realizira dugoročno – scenarij najčešće ode u smjeru da osoba bude ili „izigrana“ i zlostavljana od raznih manipulatora (osoba sa narcističkim poremećajem ličnosti i sl) ili sama postaje izrazito zahtjevna i emocionalno nezrela (u najekstremnijem slučaju sama razvije granični ili narcistički poremećaj ličnosti) pa ju emocionalno zreli ljudi brzo napuste.

Znam da je komplicirano – ali ostanite uz mene.

Napravimo pauzu da definiramo pojmove self-uloga, istinski self, iscjeljujuća fantazija.

Ukoliko roditelji ili skrbnici ne regiraju adekvatno na vaš istinski self u djetinjstvu, vi razmišljate što biste trebali napraviti da se to promijeni – da ostvarite emotivnu vezu – i osmišljavate self-ulogu /pseudo – self umjesto dabudete ono što jeste (Bowen, 1978) – koja će vam omogućiti sigurno mjesto u tzv. obiteljskom sustavu. Ta self-uloga postepeno preuzima spontano ispoljavanje pravog selfa. Ona može biti bazirana na uvjerenju poput „bit ću toliko požrtvovna da će me drugi ljudi hvaliti i voljeti“ (pozitivna self-uloga) ili „natjerat ću ih da obraćaju pažnju na mene ovako ili onako“ (negativna self uloga).

Proces stvaranja i preuzimanja self uloge je nesvjestan i predstavlja pozitivnu adaptaciju za dijete – omogućuje mu prihvaćanje, pripadnost i sigurnost – barem dovoljno dobar privid toga.

Postavlja se pitanje zašto sva djeca ne izaberu pozitivne self-uloge?

Nema svako dijete unutarnje resurse za uspjeh i samokontrolu u interakciji s drugima – genetika i neurologija neke djece predispozicioniraju ih za impulzivnu reaktivnost umjesto konstruktivnog djelovanja.

Još jedan razlog je i taj da emocionalno nezreli roditelji podsvjesno koriste različitu djecu za izražavanje nerazrješenih aspekata svojih self uloga i iscjeljujućih fantazija.

Odrastanje s nezrelim roditeljima primorava djecu da se prilagode emocionalnim ograničenjima svojih roditelja – ona na razne načine pažnju, brigu i angažman. Ono što je zajedničko svoj emotivno uskraćenoj djeci je smišljanje fantazije o tome kako će jednog dana zaista dobiti ono što im je potrebno. U djetinjstvu mi svijetu dajemo smisao sklapanjem priče koja nam objašnjava naš život. Zamišljamo ono što bi doprinijelo tome da se osjećamo bolje i stvaramo iscjeljujuću fantaziju – priču punu nade o svemu onome što će nas jednoga dana istinski usrećiti.

Sve iscjeljujuće fantazije imaju motiv mjenjanja sebe ili drugoga  – „kad bi samo bio/la dovoljno uspješan, lijep, pametan itd.“.

Iscjeljujuća fantazija se nikada ne realizira – jer je to rješenje iz dječjeg emotivno nezrelog uma – ali pomaže djeci da opstanu kroz svoje nesretno djetinjstvo.

Kako rastemo, očekujemo da naši najbliži odnosi ispune naše iscjeljujuće fantazije – tu nastaju problemi u vezama i braku – gdje se na psihoterapiji često otkrije da osobe podsvjesno očekuju od patnera da im ostvari iscjeljujuću fantaziju / omogući sretno djetinjstvo, što naravno nije moguće.

Predugo „igranje“ vlastite self-uloge u odraslom dobu uzrokuje psihičke (a i fizičke) probleme – anksioznost / depresija, autoimune bolesti i sl. jer se pravi self „buni“ – dosta mu je glume.

O tome više kasnije.

Što je istinski self?

Koncept istinskog selfa datira iz davne antike kada je koncept duše prvi put predstavljen.

Istinski self je izvor naše individualnosti – svjesnost koja govori istinu koja je duboko u nama. Može se smatrati izuzetno preciznim neurološkim sustavom povratnih informacija, koji svakom pojedincu govori o optimalnom načinu funkcioniranja i upravljanja energijom. Istinski self zasnovan je na našoj biološkoj strukturi kao ljudskih bića – izvor je svih naših instinktivnh osjećaja i intuicije, ukljućujući neposredne i trenutne dojmove o drugim ljudima i zbivanjima.

Možemo koristiti energetske fluktuacije našeg istinskog selfa kao sustav vođenja, koji nam govori kada je naš životni smjer usklađen s putem koji je pravi za nas (Gibson, 2000).

Kada živimo iz istinskog selfa sve „vidimo jasno“, osjećamo da smo na pravom putu, s lakoćom prepoznajemo svoje autentične potrebe i želje, u naš život ulaze „pravi“ ljudi i situacije – jednostavno – sreća nas prati.

Istinski self se beskompromisno zalaže za vašu samoaktualizaciju.

Pauza je gotova.

Vratimo se sada na blog.

Mozak po prirodi nije „istraživač“ već ljubitelj rutine – koja znači i sigurnost. Njemu kao glavnom operativcu vaša sreća nije neki bitan faktor – bitna mu je vaša sigurnost.

Izlaženje iz zone komfora i svjesno stvaranje novih navika i rutina trenira mozak da bude fleksibilniji.

Znači – mozak stalno „vrti ono što mu je poznato“ – izabire poznate puteve – pa tako i poznate emotivne obrasce i poznate emotivne odnose.

Ako smo odrasli sa emotivno nezrelim roditeljem/ima nismo svjesni da uopće postoje odnosi koji su emocionalno bliski, koji daju sigurnost, ulijevaju mir, čine nas sretnima, daju nam osjećaj pripadnosti – vjerujemo da to ne postoji, da su to bajke i da ljudi koji tvrde da to imaju lažu ili duboko vjerujemo da su onda sigurno bolji na neki način od nas – jer se nama ništa slično ne događa nikad – niti nam se ikada desilo.

Sad ste sigurno već shvatili kako je odrastanje s emocionalno nezrelim roditeljem svojevrsna kvaka 22 životne nesreće, izgubljenosti, nepripadanja, emocionalne usamljenosti, nezadovoljstva, loših partnerskih odnosa, depresije, anksioznosti, ovisnosti itd.

Usamljenost koju stvara osjećaj da smo drugima nevidljivi –  fundamentalna je bol i stvara osjećaj praznine u pojedincu kao posljedicu emotivne izoliranosti.

Emocionalno nezreli roditelji ne samo da ne vide osjećaje svoje djece, često za njih ni ne mare, obezvrjeđuju ih, te čak i kažnjavaju – sve iz vlastitog straha od emocija (emotivno su fobični).

S druge strane djeca koja tako odrastaju ne znaju da postoje drugačiji načini odrastanja, da to što se događa njima nije ni „normalno ni dobro“ i da drugi nisu emocionalno usamljeni i nesretni.

Tu se stvaraju emocionalni obrasci koje čujemo kao izjave „svi su muškarci/žene isti/e“, „svi su brakovi loši“, „nema pravih prijatelja – svi ti u biti žele zlo“, „ja nemam sreće“, „ne možeš imati sve“, „život je jedna velika patnja“ itd.

Drugačiji „svijet“ postoji – samo vi niste u njemu – još.

Kako prepoznati emocionalno nezrelog roditelja?

Emocionalna zrelost znači da je osoba sposobna razmišljati strukturirano, uz održavanje duboke emocionalne povezanosti sa drugima. Emocionalno zreli ljudi funkcioniraju neovisno – a istovremeno imaju duboke emotivne veze s drugima. Direktni su u svom pohodu na ono što žele – ali to rade tako da ne zloupotrebljavaju druge. Dovoljno su diferencirani od svojih prvotnih obiteljskih odnosa da mogu izgraditi vlastiti život (Bowen, 1978) – te imaju dobro razvijen osjećaj selfa (Kohut, 1985) i identiteta (Erikson, 1963).

Emocionalno zreli ljudi se osjećaju lagodno po pitanju svojih osjećaja i dobro se slažu s drugim ljudima, zahvaljujući dobro razvijenoj empatiji, samokontroli , kao i emotivnoj inteligenciji (Goleman, 1995).  Njih zanima unutrašnji život drugih, rado se otvaraju drugima i dijele svoj unutrašnji svijet. Kada nastane problem, oni ga rješavaju direktno (Bowen, 1978).

Emocionalno zreli ljudi se sa stresom bore na realističan način, svjesno obrađuju svoje misli i osjećaje, kontroliraju svoje emocije, pravilno anticipiraju budućnost, adapriraju se na stvarnost, koriste empatiju i humora za opuštanje situacije i ojačavanje veza sa drugima (Valliant, 2000). Uživaju u svojoj objektivnosti i poznaju sebe dovoljno dobro da mogu priznati svoje slabosti (Siebert, 1996).

Emocionalno nezreli ljudi su – sve suprotno.

U posljednjem blogu sam navela neke od odlika emocionalo nezrelih roditelja, ali vrijedi ponoviti:

Rigidni su i nepopustljivi

Imaju nizak prag tolerancije na stres

Čine ono što im pruža dobar osjećaj / što snižava njihovu anksioznost

Subjektivni su – smatraju sebe univerzalnim mjerilom

Imaju malo poštovanja za razlike

Egocentrični su

Zaokupljeni su sobom i brigom za sebe

Sami su sebi mjerilo – nemaju razvijenu samorefleksiju

Vole biti u centru pažnje

Parentificiraju dijete (zamjena uloga) – očekuju da dijete brine o njihovim emotivnom stanju

Nizak prag empatije – bezosjećajni su

Nedosljedni su i kontradiktorni

Razvijaju jake obrambene mehanizme koje zauzimaju mjesto pravog selfa

Boje se osjećaja

Fokusiraju se na fizičko umjesto na emocionalno

Ubijaju životnu radost

Imaju intenzivne, ali plitke emocije

Nikad se ne ispričaju djetetu kada pogriješe ili ga povrijede

Ne poštuju djetetove osobne granice, integritet i individualnost

Nemaju kapaciteta za pravu emotivnu bliskost koja poštuje osobne granice već samo za isprepletenost (enmeshment) sa drugim bićem

Nemaju kapacitet za miješane emocije (sve je crno – bijelo)

Poteškoće sa konceptualnim razmišljanjem

Sklonost doslovnom razmišljanju i shvaćanju

Opsesivna intelektualizacija (uslijed nedostatka emotivne pismenosti i mogućnosti za emotivnu bliskost)

Valja napomenuti da se svakome dogode trenutci u kojima prevlada neka od ovih osobina (to nazivamo emocionalnim regresom) – ovdje govorimo o ljudima kojima ove osobine predstavljaju stalne crte ličnosti.

Ukoliko sumnjate da imate emocionalno nezrele roditelje, možete riješiti test na engleskom jeziku na

https://www.newharbinger.com/9781626251700/#nh-book-accessories

Emocionalno nezreli ljudi su često odrastali u okruženju koje je uskraćivalo njihov puni emocionalni (a često i intelektualni) razvoj. Kao rezultat – imaju previše pojednostavljen pristup životu, sužavajući situacije kako bi se uklopile u njihove krute vještine suočavanja i uzak emotivni okvir. Budući da imaju tako ograničen osjećaj selfa – to ih čini egocentričnima („ja znam što je najbolje za tebe“) i smanjuje njihovu sposobnost da budu osjetljivi na potrebe i osjećaje drugih ljudi.

Njihove reaktivne emocije, nedostatak objektivnosti kao i strah od emocionalne bliskosti mogu otežati ili onemogućiti bliske odnose – posebno u odnosima roditelj – dijete.

Kraj 1.dijela.

„Ako se uklone prepreke, pojedinac će se razviti u zrelu, potpuno realiziranu odraslu osobu, baš kao što se žir razvija u hrast. – Karen Horney

U sljedećem blogu (ili sljedeća dva) pročitajte:

Kako izgleda odnos sa emocionalno nezrelim roditeljem?

4 tipa emocionalno nezrelih roditelja

Kako djeca reagiraju na emocionalno nezrelo roditeljstvo?

Kako je to biti osoba koja internalizira?

Psihički slom i buđenje selfa

Kako izbjeći upadanje u zamke emocionalno nezrelih roditelja?

Oslobođenje od uloga i fantazija

Kako prepoznati emocionalno zrele osobe?

Izvor:

Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents

Objava Odrasla djeca emocionalno nezrelih roditelja – što sad<br>?! pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Tu valja odmah napomenuti da neće svako dijete narcističnog roditelja postati narcis. Možda će biti samo više ili niže na spektru, možda će imati granični poremećaj ličnosti, možda će kao rezultat emotivne boli (i kompleksnog PTSP-a koji se javlja uslijed višegodišnjeg života sa narcisom – pogotovo ako vam je roditelj) razviti nešto drugo – opsesivno kompulzivni poremećaj, anksioznost, depresiju, alkoholizam, kompulzivna ponašanja i sl.

Ono što je apsolutno sigurno – dijete narcističnog roditelja neće proći bez posljedica – koje se, ako ne ranije, počinju manifestirati u ranoj odrasloj dobi.

Vratimo se na početak.

Što je neadekvatno roditeljstvo?

Neadekvatno roditeljstvo je ono koje dolazi od osoba koje su: emotivno nezrele, emotivno distancirane i nedostupne, psihički bolesne (a ne liječe se), ovisne o substancama i radnjama (kockanje), imaju poremećaj ličnosti (koji ne liječe), preokupirane su sobom i time kako sve izgleda „na van“ bez pravog interesa za dijete.

Dugo je odgoj na našim prostorima podrazumijevao (pa nažalost kod nekih pojedinaca i danas) to da dijete bude pristojno i poslušno, „dobro dijete“ i da pozitivno prikazuje svoje roditelje i obitelj.

Samo to.

Emotivne potrebe se negiraju, minimiziraju, osporavaju, ignoriraju – zbog vlastite emotivne nezrelosti -pa čak i osuđuju – u svrhu „čeličenja“ djeteta.

Takav odgoj poguban je jer stvara ljude koji nisu u doticaju sa sobom (pa tako ni s drugima ne mogu ostvariti pravu emotivnu bliskost), nemaju pojma tko su i što žele, žive život po automatizmu i onome što se od njih očekuje – te često budu anksiozni ili depresivni – te se često samoliječe raznim opijatima, radoholičarstvom, perfekcionizmom, poremećajima prehrane i svime ostalime što im pomaže u disocijaciji od svojih osjećaja s kojima se ne znaju nositi.

Dodatna loše je to da takvi ljudi čak i krive sebe mišlju „Zašto nisam sretniji/a, pa imam sve!“.

Daljnje pogubno je to da takvi ljudi onda postaju roditelji koji također ne znaju koje su emotivne potrebe njihove djece i ne mogu ih ispuniti – te se tako ciklus nastavlja generacijama (transgeneracijska trauma).

Više o transgeneracijskoj traumi (kako je nastala? kojim nas mehanizmima zadržava u „modu za preživljavanje“ i ne dopušta nam da napredujemo u životu?) u nekom od sljedećih blogova .

Dakle nije dovoljno da dijete ima krov nad glavom, hranu, grijanje i školski pribor – postoje emotivne potrebe ljudskog bića – koje kada ostanu nezadovoljene donose negativne posljedice – kako djetetu tako i odraslom biću koje to dijete postane.

Koje su to emotivne potrebe djeteta?

Čovjek kao kompleksno biće treba mnogo toga za pravilan razvitak– relativno dugo vremena. Što je biće u prirodi kompleksnije – dulje mu treba da se razvije – npr. muha je čim se rodi spremna za samostalan život i neovisna je u potpunosti od roditelja.

Kao što znamo, dijete je kada se rodi potpuno bespomoćno te mu je potrebna skrb  – prvenstveno od majke. Od nje ne dobiva „samo“ hranu već i osjećaj sigurnosti, prihhvaćenosti, pripadanja, toga da je voljeno – jednom riječju – majka postavlja nešto što se zove „sigurna baza“ za dijete.

Ukoliko majka uspije postaviti pravilno sigurnu bazu – dijete će biti sretno, zadovoljno, radoznalo, pravilno će se razvijati i biti će psihički zdravo.

Sigurnu bazu predstavlja dosljednost u ponašanju, emotivna dostupnost i zrcaljenje djetetovih emocija (mirroring), utjeha, razumijevanje, toplina, bezuvjetna ljubav.

Takvo dijete odraste u osobu koja ima zdravi stil privrženosti (u romantičnim i drugim bliskim odnosima).

Ukoliko majka svjesno ili nesvjesno ne uspije uspostaviti sigurnu bazu – nije dosljedna u skrbi / toplini – (nekad je jako nježna, nekad potpuno indiferentna ili gruba), emotivnim potrebama djeteta, sama je emotivno nedostupna, depresivna, okupirana sobom, ovisna o substancama, ljubav je uvjetovana poslušnošću, ostvarenjem raznih ciljeva – dijete je u panici jer nema sigurnu i predvidljivu „bazu“ za osjećaj sigurnosti.

Takvo dijete čini sve da udovolji majici – gubi istinskog sebe i postaje performer za ljubav i prihvaćanje.

Također, kada odraste, imat će neki od nezdravih stilova privrženosti.

Osnovne emotivne potrebe djeteta su one za sigurnošću i ljubavi, te za vlastitom autentičnošću.

Ukoliko autentičnost dovodi do toga da se time gubi sigurnost i ljubav – dijete odbacuje svoju autentičnost – svoj pravi self (sebe iznutra, svoje ja – tzv. sebstvo) i stvara novu inačicu sebe – lažni self (false self, često nazivan i „idealni ja“) – koji udovoljava uvjetima za sigurnu bazu ili predstavlja varijantu djeteta koja je dovoljno jaka da se nosi sa vlastitom emotivnom usamljenošću.

Razlozi koji dovode do toga da dijete napusti svoju autentičnost i stvori lažni self, osim izostanka sigurne baze su i – bilo koja vrsta objektifikacije djeteta – glorificiranje djeteta (golden child), krivljenje djeteta za sve živo, psihičko iživljavanje (scape goat), očekivanje od djeteta da ostvari ciljeve roditelja, da regulira roditeljevo emotivno stanje, zamjena uloga (parentifikacija djeteta – ponašanje prema djetetu kao da je odrasla osoba) zanemarivanje (emotivno, psihičko, fizičko), psihičko zlostavljanje i maltretiranje djeteta, fizičko zlostavljanje, sexualno zlostavljanje.

Zastanimo tu na trenutak i dotaknimo se često postavljanih pitanja.

Može li netko osim majke pružiti djetetu sigurnu bazu i zdrav emotivni razvitak?

Može.

Otac ili neka treća osoba – potrebno je da je osoba odrasla i da zna što radi, a ključno je da se uključi dovoljno rano, da bude dosljedna i dovoljno dugo ostane uz dijete. U svakom slučaju bolje ikad nego nikad, ali što ranije to bolje.

Osoba može biti bilo kojeg spola i dobi – u praksi često to bude baka kojoj se novorođenče ostavi. Ili čak prabaka u kulturama gdje se rađa vrlo rano.

Osoba je ženskog spola iz biološko – kulturoloških razloga, ali svakako da postoje primjeri kada su to učinili muškarci, ali su rjeđi.

Može li moje dijete razviti false self (izgubiti pravi self) zbog vršnjačkog nasilja, rata i sl nepovoljnih okolnosti?

Ne.

Može od istih imati traume i posljedice tih trauma ali neće razviti false self.

False self se može razviti do 12. godine života (po nekim teorijama samo do 7.godine) isključivo neadekvatnim roditeljstvom (da, može biti i rat, ako je roditelj adekvatan dijete će bit u redu), ako se do onda ne razvije – neće.

Može li netko postati narcis u odrasloj dobi?

Ne.

Postoji varijanta kasno započetog visokog narcizma (late onset narcissism) uslijed drastične promjene u čovjekovom životu (recimo postane rock zvijezda ili mu se desi nevjerojatan poslovni uspjeh) gdje se za njega mjenja stvarnost koja ga okružuje – pa shodno tome može doseći visok narcizam u svojoj ličnosti – ali neće razviti narcistički poremećaj ličnosti.

Ostavljaju li neadekvatni roditelji iste posljedice na svu svoju djecu?

Ne.

Zbog brojnih faktora – da u ovom blogu ne ulazimo sad i u to.

Može li se lažni self zamijeniti pravim selfom kasnije – može li dijete / odrasla osoba „ozdraviti“?

Može.

O tome govore ljudi kada kažu da su našli sebe, samosvijest i svijest o životu.

Osim u težim slučajevima, gdje lažni self preuzme ličnost, a pravi self ostane zamrznut u vremenu – ne raste i ne razvija se – i s vremenom „umire“ i za njega povratka nema – tada govorimo o NARCISTIČKOM POREMEĆAJU LIČNOSTI.

Vratimo se blogu.

Lažni (false self) self ili lažno sebstvo nakon nekog vremena postaje „ta osoba“. Konstrukt lažnog selfa predstavlja sve ono što pravi self nije – on je snažan, ne pati, grandiozan je, nezasitan hvale, emotivno nedostupan – u biti predstavlja izmišljenu tvorevinu (obrambeni mehanizam) koju dijete stvori da se sačuva od nesnosne boli – roditelj koji zanemaruje ili na bilo koji način zlostavlja dijete za njega predstavlja neizdrživu bol – i time stvaranje lažnog selfa predstavlja dobar adaptivni mehanizam za preživljavanje.

Štiti dijete od dezintegracije ličnosti – spoznaje da je nedovoljno dobro da bi bilo voljeno – time da stvori snažnog „novog sebe“ koji brani „pravog sebe“.

Problem je što lažni self s vremenom preuzme ulogu pravog selfa – i dijete / čovjek ostane emotivno nezreo i zaostao u psihičko – emotivnom razvoju (arrested development) – razvije poremećaj ličnosti.

Suprotno čestom mišljenju, narcis ne voli sebe i nema uvećani ego – u biti se prezire (zato je i preosjetljiv na bilo kakvu kritiku) i nema zdrave ego-funkcije već sve crpi od vanjskih izvora hvale, ljubavi, obožavanja i sl – tzv. narcističko napajanje (narcissistic supply).

Zašto narcis nema zdravu ljubav prema sebi i zašto se prezire?

Odgovor na ovo pitanje najbolje objašnjava teorija objektnih odnosa (objekti su u psihologiji ljudi) Melanie Klein. Nakon rođenja dijete je još uvijek nesvjesno sebe – već percipira sebe i majku kao jedan entitet. S vremenom počinje shvaćati da ono nije majka i da majka nije on. Majka odlazi iz sobe, time frustrira dijete, ono shvaća da majka nije u njegovoj kontroli pa samim time ne pripada njegovom „ja“. Taj se proces naziva separacija i individualizacija.

(Kada gledamo u širem smislu, prvu separaciju (pa i traumu) predstavlja i samo rođenje, a individualizacija se dešava opet u tinejđerskom dobu, pa još jednom u odraslom. U užem smislu fenomen separacije i individualizacije smatramo gorenavedenim.)

U procesu separacije i individualizacije dijete majčinim ponašanjem dobiva od nje poruku kakvo je ono. Je li voljeno, je li važno (dolazi li majka kada ono plače npr.), jesu li njegove potrebe bitne, je li sigurno i sl.

„Dovoljno dobra majka“ (good enough mother) proći će kroz taj proces s djetetom uspješno – pokazavši mu kako je voljeno i dobro (good object) čime će dijete stvoriti osnovu za samoljubav pa i za samopouzdanje i zdrav razvoj ega i selfa.

Neresponzivna majka („dead mother“, Andre Green) koja je emotivno nedostupna, emotivno nezrela, okupirana sobom, depresivna, psihički bolesna, ovisna o sunstancama, preokupirana problemima i neusmjerena na dijete – učinit će da se dijete osjeti nedovoljno dobrim.

Dijete nema kapacitet da percipira majku kao nezadovoljavajuću (jer nema kritičko mišljenje niti razvijene objektne odnose, u tzv. je normalnoj narcističkoj fazi razvoja – koja dijete stavlja u centar zbivanja svega i samim time uzročnikom za sve – dakle ono zaključuje „ako me majka odbacuje, mora da sam ja loš“).

Time dijete o sebi stvara sliku da je loše („bad object“) – što može i ne mora dovesti do narcizma – ali sigurno dovodi do nekih negativnih posljedica – nisko samopouzdranje i samopoštovanje, anksioznost, depresija, samomržnja i samoprezir, destruktivna ponašanja – poremećaji prehrane, ovisnosti, promiskuitet, smoozljeđivanje i sl.

Ukoliko dovede do narcizma – to je objašnjenje zašto se narcis prezire i nema ljubavi za sebe. Da bi nadomijestio nerazvijene ego funkcije i zatrti pravi self – stvara lažni self koji za njega obavlja te funkcije. Tu staje i narcisov emotivni razvoj, te on ostaje zauvijek na razini djeteta. Da bi lažni self održao na životu – mora ga stalno „hraniti izvana“ – moraju mu ljudi i okolnosti stalno pokazivati koliko je on izvanredan i poseban.

Zato narcis stvara fantaziju o idealnoj ljubavi, savršenom životu – u koju uvlači svoju žrtvu – koja mu svakodnevno potvrđuje koliko je on savršen – u biti „uvozi ego funkcije izvana“ – koje mu reguliraju samovrijednost i osjećaj sebstva – tj. da je lažni self tako poseban kakvim se on osjeća.

Takva partnerstva su neodrživa i zlostavljajuća – ali o tome više u nekom sljedećem blogu.

Narcis se samoregulira i uspjehom, pripadanjem ekskluzivnoj grupi ljudi (visok imovinski status, samo dovoljno pametni, samo umjetnici – što god on smatra superiornim i kakvim se vidi) i sl.

Razlika između „zdravog“ čovjeka i narcisa je ta da zdrava osoba i sama na pustom otoku zna tko je i generalno nema disreguliran osjećaj vlastite vrijednosti u životu.

Narcis kao tvorevina ima „praznu shizoidnu jezgru“ umjesto srži identiteta „core identity“.

Srž identiteta predstavlja ono tko mi jesmo – ono što smo stvarno – i kad nam sve oduzmu i kad smo u strašno lošim uvijetima (ratno zarobljeništvo recimo) – mi znamo tko smo – naš identitet i dalje postoji – nije ovisan o vanjskim čimbenicima – zato se naziva jezgra/srž identiteta.

Narcis to nema. Umjesto toga ima prazninu – „crnu rupu“ – praznu shizoidnu jezgru – koju stalno mora „hraniti“ vanjskim potvrdama – narcističko napajaje. On u biti sam – ne postoji.

Narcističko napajanje može biti pozitivno i negativno (i negativno vrši funkciju – recimo „svi me se boje“) – ono što je jedino krizno je kada napajanja nema – onda se narcis gubi i ne zna tko je – tj. njegova unutrašnja percepcija sebe (lažni self) ne odgovara vanjskoj stvarnosti (kako me nitko ne obožava? zašto ne vide da sam poseban?) – i to je za narcisa zastrašujuće stanje koje predstavlja borbu za život – bez ponovne uspostave narcističkog napajanja uslijedila bi narcistička mortifikacija tj. kompletna dekompenzacija ličnosti (koja kad se desi često vodi u suicid) – kojoj se narcis svim silama opire.

To je jedan od razloga zašto narcisi često imaju više od jednog partnera.

Ostavimo za sad narcisa sa strane, i razmotrimo kakvi bi to bili emotivno nezreli roditelji.

Kakvi su to emocionalno nezreli roditelji?

Emocionalno nezreli roditelji čine veliku štetu svojoj djeci i kada ih ne oštete do te mjere da razviju poremećaje ličnosti (najčešće narcistički i granični).

Teške su posljedice odrastanja sa nezrelim roditeljima u odraslom dobu. Mnogi ljudi ih nisu niti svjesni koliko su njihove emotivne potrebe bile zanemarene, koliko su emotivno usamljeni i koliko pristaju na daljnje emocionalno nezadovoljavajuće odnose i koliko ih roditelji i dalje kontroliraju, emotivno ucjenjuju i sl.

Često se tokom psihoterapije to osvijesti i pruži klijentu novi uvid u vlastiti život, kao i priliku za promjene.

Emotivno odvajanje od toksičnh roditelja je način da povratite svoj mir i nezavisnost – svoju autentičnost.

Ukoliko sumnjate da imate emocionalno nezrele roditelje, možete riješiti test na engleskom jeziku na: https://www.newharbinger.com/9781626251700/#nh-book-accessories

Neke od odlika emocionalno nezrelih roditelja:

Rigidni su i nepopustljivi

Imaju nizak prag tolerancije na stres

Čine ono što im pruža dobar osjećaj / što snižava njihovu anksioznost

Subjektivni su – smatraju sebe univerzalnim mjerilom

Imaju malo poštovanja za razlike

Egocentrični su

Zaokupljeni su sobom i brigom za sebe

Sami su sebi mjerilo – nemaju razvijenu samorefleksiju

Vole biti u centru pažnje

Parentificiraju dijete (zamjena uloga) – očekuju da dijete brine o njihovim emotivnom stanju

Nizak prag empatije – bezosjećajni su

Nedosljedni su i kontradiktorni

Razvijaju jake obrambene mehanizme koje zauzimaju mjesto pravog selfa

Boje se osjećaja

Fokusiraju se na fizičko umjesto na emocionalno

Ubijaju životnu radost

Imaju intenzivne, ali plitke emocije

Nikad se ne ispričaju djetetu kada pogriješe ili ga povrijede

Ne poštuju djetetove osobne granice, integritet i individualnost

Nemaju kapaciteta za pravu emotivnu bliskost koja poštuje osobne granice već samo za isprepletenost (enmeshment) sa drugim bićem

Nemaju kapacitet za miješane emocije (sve je crno – bijelo)

Poteškoće sa konceptualnim razmišljanjem

Sklonost doslovnom razmišljanju i shvaćanju

Opsesivna intelektualizacija (uslijed nedostatka emotivne pismenosti i mogućnosti za emotivnu bliskost)

Valja napomenuti da se svakome dogode trenutci u kojima prevlada neka od ovih osobina (to nazivamo emocionalnim regresom) – ovdje govorimo o ljudima kojima ove osobine predstavljaju stalne crte ličnosti.

O posljedicama života s emocionalno nezrelim roditeljima više u jednom od sljedećih blogova.

Izvori (uz osobno iskustvo) i preporuke za čitanje:

Sam Vaknin: Malignant Self-love, Narcissism Revisited

Andre Green: The Dead Mother

Melanie Klein – Teorije objektnih odnosa, razna djela

Susan Forward: Toksični roditelji

Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents

Objava Kako nastaju narcisi? Što je lažni self? Tko je „dead mother“ a tko „bad object“? Zašto narcis nema ego? Kakvi su to emotivno nezreli roditelji? pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.

Pa krenimo.

Tko je uopće narcis?

Narcis je pojam kojim označavamo osobu koja ima narcistički poremećaj ličnosti ili je visoko na spektru istoga.

Oslovljavamo ga sa „on“ iako je poremećaj jednako zastupljen među spolovima.

Što je poremećaj ličnosti?

“Poremećaji ličnosti su prožimajući, nefleksibilni i stalni oblici ponašanja koji uzrokuju značajnu patnju pojedincu (i njegovoj okolini) ili funkcionalni poremećaj.

Većina je uznemirena svojim životom te ima poremećene odnose u društvu ili na poslu. Poremećaji ličnosti su česti istodobno s poremećajima raspoloženja, anksioznošću, ovisnošću i poremećajima prehrane. Osobe s teškim poremećajima ličnosti su u velikoj opasnosti od hipohondrije i nasilnog ili samouništavajućeg ponašanja. Njihovo roditeljstvo može biti nedosljedno, s emocionalnom udaljenošću ili s previše emocija, zlostavljajuće ili neodgovorno, što dovodi do tjelesnih i psihičkih tegoba u njihove djece.”

“Očituje se smetnjama u svakodnevnom funkcioniranju u četiri kategorije:

• Kognitivna (npr. način percepcije sebe, drugih i događaja)
• Afektivna (raspon, intenzitet, labilnost i prikladnost emotivnog odgovora)
•  Međuljudski odnosi
•  Kontrola impulsa”

Najkraće, osobe imaju izražene karakterne crte poremećaja – koji predstavlja dio njihove osobosti – i kao takav je prisutan u svim sferama života – i prisutan je stalno – uvijek je disfunkcionalan, iako se nekad tako ne čini.

Poremećaji ličnosti o kojima se najviše govori i koji izazivaju najviše interesa u društvu su oni iz skupine B (dramatični poremećaji ličnosti) – histrionski, granični, narcistički i antisocijalni (popularno nazvan psihopatija) poremećaj ličnosti.

Poremećaji ličnosti sastoje se od opisne dijagnoze (5-7/9-10 kriterija je potrebno za dijagnozu) te se zvanično dijagnosticiraju kada su vrlo visoko na spektru.

Za primjer – kriteriji za narcistički poremećaj ličnosti su (prema DSM V):

1. Uvjerenje u iluzije o vlastitoj grandioznosti uz očekivanje da će ih okolina uvažiti, bez adekvatnog razloga
2. Fiksiranost na fantazije o moći, privlačnosti, inteligenciji, ljepoti ili ljubavi
3. Iluzije o vlastitoj superiornosti, jedinstvenosti, posebnosti i višem socijalnom statusu od drugih
4. Očekivanje konstantnih pohvala
5. Osjećaj da posjeduju pravo na poseban tretman ili tretman sukladan njihovim željama, uz poslušnost okoline bez propitkivanja
6. Iskorištavanje i manipulacija okoline u svrhe ostvarivanja osobnih ciljeva
7. Nedostatak empatije na osjećaje, želje i potrebe drugih ljudi
8. Česta zavist prema drugima i uvjerenost da su drugi zavidni na njih
9. Pompozno i arogantno držanje; aktivno uspostavljanje kontrole i moći nad drugima
10. Slabo samopouzdanje, nemogućnost podnošenja kritike, i potreba za omalovažavanjem drugih kako bi potvrdili vlastitu superiornost )

Što znači “na spektru”?

Kada osoba ne udovoljava uvijetima za dijagnozu – ali je vrlo blizu tome govorimo o poremećaju strukrure ličnosti što samo po sebi nije dijagnoza ali olakšava stručnjacima opisivanje osobe – laički rečeno – osoba je visoko na spektru narcizma – i samim time znatno osjeća problematiku poremećaja u svom životu.

Nije svaka osoba koja je umišljena, arogantna, nemoralna, preokupirana svojim izgledom, ili nam se jednostavno ne sviđa kao osoba – narcis.

Svi mi imamo neke od značajki svih poremećaja ličnosti, ono što je rjeđe je da netko ima jako izraženo – stalno – svih 5 -7 od 9- 10 kriterija (točan broj ovisi o izdanju dijagnostičkog priručnika).

Većina narcisa nije dijagnosticirana, jer generalno većina poremećaja ličnosti ostane nedijagnosticirana. Do dijagnoze dođe samo i ako osoba ode kod psihijatra iz bilo kojeg razloga – što većina osoba nikad ne napravi.

Neki poremećaji ličnosti imaju tendenciju biti otkriveni češće – jer osoba zbog komorbiditeta (depresija, anksioznost i sl) završi na liječenju – pa se posredno otkrije – npr. granični (borderline) poremećaj ličnosti (o kojem više u nekom sljedećem blogu).

Kako prepoznati narcisa?

Osobe visoko na spektru narcizma nisu sklone tražiti pomoć stručnjaka, niti si priznati da s njima nešto nije u redu – čak i kad odu nakon nekog životnog kraha (narcističkog kolapsa/mortifikacije – o tome više u nekom sljedećem blogu) manipulirat će psihijatra ili ako i dobiju dijagnozu – neće je uvažiti ni ozbiljno shvatiti.

Narcizam kao dijagnoza se najčešće otkrije na psihološkom/ psihijatrijskom vještačenju delikvenata i kriminalaca koje se desi kao nužni proces u nekoj ustanovi – recimo zatvoru.

Ovo navodi na zaključak da su većina narcisa kriminalci – ali nije tako.

Nisu svi narcisi kriminalci, iako su nemoralni i neetični, često i makijavelisti (makijavelizam – cilj opravdava sredstva) – većina ih je „vani“ – među nama, ali većina kriminalaca ima narcističku strukturu ličnosti.

Narcisa ima svakakvih – to je ono što čini teškim prepoznati ih.

Visok narcizam, pa i psihopatija, mogu biti dobri prediktori visokog poslovnog uspjeha – ali opet – nije svaki narcis uspješan.

Tipična narcis-lica iz medija su Donald Trump i Elon Musk npr – ali nisu svi narcisi njima slični.

Narcis može biti i vječni student koji vjeruje da ga okolina ne prepoznaje kao genijalnog, da ga drugi sabotiraju, da je najveća žrtva i sl. (on je potencijalno nešto depresivniji od Muska jer vanjska realnost ne prati njegov unutarnji doživljaj sebe – ali i dalje u njega vjeruje).

Narcis može biti bilo kojeg profila, obrazovanja, materijalnog statusa i na razne načine dolaziti do svog narcističkog napajanja (narcissistic supply) –pa i biti moralni stup zajednice (svećenik, humanitarac, volonter).

O tome više u jednom od sljedećih blogova.

Ono što ih možda sve objedinjuje je duboko vjerovanje da su posebni (posebno pametni, posebno sposobni, posebno dobri, posebno empatični, posebno velike žrtve, posebno neshvaćeni i dr.).

Također nikad ne preuzimaju odgovornost za svoja nedjela – oni zlo ne čine – ljudi su si sami krivi – ili odu još dalje – pa sebe nazovu žrtvom.

Jednostavnog pravila nema – ali postoji znanje koje pomaže.

Zašto je sve to bitno?   

Da bi se od njih zaštitili i da bi ih na vrijeme prepoznali.

Narcisi uništavaju živote svojih bližnjih, a užasni su i kao nadređeni. Za našu dobrobit – dobro je znati ih prepoznati i ne uplitati se u njihove mreže – ili ako već moramo – činiti to pametno (o tome više u nekom sljedećem blogu).

Narcisi u ljubavnoj vezi nakon početne idilične faze (love bombing) započinju psihičko i/ili fizičko zlostavljanje partnera/ice do psiho- fizičkog kolapsa žrtve. Taj proces se naziva narcističko zlostavljanje – teško ga je uočiti i teško je iz njega izići.

O tome više u jednom od sljedećih blogova.

Narcis kao roditelj

Također ono o čemu će biti riječi je – poseban krug pakla – posljedice koje djecu ostavljaju roditelji sa narcističkom strukturom ličnosti.

Mnoga odrasla djeca narcističkog roditelja (jednog ili oba) završe na psihoterapiji zbog komorbiditetnih simptoma takvog odrastanja – depresije, anksioznosti, nejasanog identiteta, slabih osobnih granica, partnerskih odnosa sa zlostavljačima, ovisnosti*– i vrlo često i brzo se svi ti simptomi povežu sa odrastanjem s narcisom kao roditeljem – što predstavlja ne samo emotivno zanemarivanje i psihičko zlostavljanje – već potpunu distorziju realnosti osobe gdje ona često ne želi prihvatiti činjenicu da su otac ili majka (u biti oboje) bili zlostavljajući i da je žrtva cjeloživotnog gaslightinga.

(*nije svaka osoba s ovim poremećajim nužno dijete narcističkih roditelja)

Vjerovali ili ne – dijete ne može identificirati zlostavljanje jer biološki (a i kulturološki) ovisi o roditelju. Dijete ne može pojmiti da je roditelj loš-objekt (good object / bad object, M. Klein – Teorija objektnih odnosa) što mora značiti da je uslijed neugodnog doživljaja upravo ono loše – jer majka (roditelj) mora ostati dobar-objekt (uvjet djetetovog preživljavanja).

 Što god da roditelj čini dijete će kriviti sebe, i odrasti u osobu preplavljenu krivnjom i sramom.

Neke stvari će potisnuti obrambenim mehanizmima, za većinu će misliti da su normalne i da je svima tako, a u distorziji realnosti pomoći će i drugi roditelj (enabler – onaj koji omogućuje zlostavljaču zlostavljanje, pasivni zlostavljač, često i pasivno agresivan) koji će se ponašati kao da je sve u najboljem redu.

Takva djeca nauče ne vjerovati sebi od ranih dana i podložna su u dječjoj i odrasloj dobi biti žrtva svih mogućih manipulatora i predatora koji postoje – pa tako i narcisa u partnerskom odnosu.

Vrlo je teško izaći iz takvog nasljeđa i promijenti svoju „sudbinu“ / transgeneracijsku traumu, ali nije nemoguće.

Čak ni ako ste već u vezi ili braku s narcisom – i dalje nije nemoguće.

Dok god dišete možete promijeniti sebe i živjeti bolje.

O tome više u jednom od sljedećih blogova.

U sljedećim blogovima i:

Kako i zašto „nastaje“ narcistički poremećaj ličnosti? Što je pravi, a što lažni self?

Zašto narcis nema normalne ego funkcije i što je „prazna shizoidna jezgra“?

Koje vrste narcisa postoje (overt, covert, invert)? Tko se smatra malignim narcisom?

Zašto je narcis hipersenzibilan na kritiku i paranoičan?

Zna li narcis da je narcis i ima li mu pomoći?

Imaju li narcisi autentične osjećaje i empatiju?

Što je gaslighting (i ostale tehnike manipulacije)?

Kako dolazi do narcističkog zlostavljanja, što je trauma bond / psihoza udvoje / folie à deux ?

Zašto narcisi često stupaju u partnerske odnose sa osobama s graničnim poremećajem ličnosti i zašto njihovu dinamiku kolokvijalno nazivamo „plesom smrti“ (macabre)?

Što nas tjera u vezu s narcisom? Kako ga na vrijeme prepoznati?

Što je to u nama što trebamo promijeniti da si više „ne pašemo“ sa narcisima? Jesmo li suovisni (codependent) u partnerskim odnosima?

Tko je sve „codependent“?

Kako prekinuti s narcisom? Što je gray-rock tehnika, a što no-contact?

i još mnogo toga

Do sljedećeg bloga, lijepi pozdrav želim

Preporuke za čitanje / gledanje:

Sam Vaknin: Malignant Self Love – Narcissism Revisited (i YT kanal)

Otto Kernberg, psihoanalitičar (ima nešto i na YT)

Lisa A. Romano – Road back to me (i YT kanal)

Objava Narcisi i narcističko zlostavljanje – o čemu mi tu uopće pričamo?! pojavila se prvi puta na Tihana Gamble.