Uvod – kako, gdje, zašto
Moram priznati da uvelike kasnim s blogovima – poklopile su me razne obaveze – tako da – veselim se povratku. Očekivan je bio nastavni blog o narcisima ali sam ipak odlučila napisati ovaj – izvanredni – jer me ova tema veoma okupirala u posljednje vrijeme, privatno (ne nužno osobno) i poslovno – te je smatram veoma važnom. Narcizmu ćemo se ubrzo vratiti – i to velikom temom kognitivne disonance (i ostalih obrambenih mehanizama) i njihovom povezanošću s gaslightingom.
Neurodivergentnost – ADHD i Spektar Autizma (u odraslih osoba)
Neurodivergentnost označava razlike u strukturi mozga i prijenosu informacija između pojedinih dijelova mozga koje dovode do razlika u procesiranju informacija, funkcioniranju i ponašanju.
Autizam i ADHD najćešće se dijagnosticiraju u djetinjstvu – ali nije uvijek tako – sve se više govori o dijagnozama u odrasloj dobi.
Razumijevanje neurodivergentnosti smatram budućnošću psihoterapije – kako nam i pokazuju trendovi otkrivanja mnoštva nedijagnosticiranih odraslih osoba s ADHD- om ili na spektru autizma.
Osim što svaku osobu treba upoznati kao posebnu i neponovljivu jedinku – vrlo je važno i biti svjestan kako joj mozak funkcionira i kako ona procesira život – moguće je da nije neurotipična (sve ljude koji nisu neuro-tipični nazivamo neuro-divergentnima) – i to može kočiti progres psihoterapije.
„Savjeti za normalne ne pale na ludima“ – rekla je jedna meni jako draga ženska – parafrazirajući ovo o čemu pričamo, u kolokvijalnom govoru bez ikakve loše namjere ni uvrede (dapače, pričala je o sebi).
Potaklo me na razmišljanje kako su psihički poremećaji uglavnom vidljivi i osoba ih može imenovati, ne uvijek lako – ali nekako ih može opisati – stanje depresije, anksioznosti, a neki su nedvojbeno uočljivi – psihoza, manija i sl.
Stanje bivanja neurodivergentnim – drugačijim – nije uvijek vidljivo ni pojedincu ni okolini – pa samim time nije lako ni dijagnosticirati. Pojedincu je tako cijeli život i on ne shvaća da tako nije i drugima – već vjerojatno misli da se drugi uspješnije nose s poteškoćama (što može stvoriti snažan osjećaj neadekvatnosti i niskog samopouzdanja). Također se često dogodi da se pojedinac uspoređuje sa primarnom obitelji u kojoj često bude neotkrivenog autizma – što situaciju čini još kompliciranijom.
Tu moram napomenuti da ipak govorim o tzv „visokofunkcionalnim“ pojedincima (Level 1) – iako se taj izraz pokušava ne upotrebljavati jer spektar sugerira mnogo opcija i nije linearan – nije samo „visoko, srednje i slabo funkcionalni“ već je svatko svoj poseban miks – ali možemo reći da govorim o ljudima čiji kognitivni i jezični kapaciteti nisu narušeni – pa samim time nisu dijagnosticirani kao djeca – već su se provukli kroz sustav i došli do odrasle dobi u kojoj se počinju intenzivirati problemi.
Tada se liječe komorbiditeti i simptomi – a često sam ADHD ili autizam ostanu neotkriven ili ih se otkrije dosta kasno.
Čini se da takvih ljudi nema puno, ali trend u svijetu pokazuje drugačije – pogotovo u žena (brzorastući trend kasne dijagnoze spektra autizma kod žena).
S time kako autizam i ADHD nastaju se nećemo baviti – postoji genetska komponenta, ali u svakom slučaju, rađamo se s tim poremećajima – ne možemo „postati autistični“ u nekom periodu života. Naravno stres pogoršava stanje – tako da nekad ono eskalira u vrlo stresnoj situaciji i to bude povod za pregled i dijagnozu.
U tekstu koji slijedi pokušat ću što bolje opisati ADHD / ADD i osobe iz spektra autizma koje su dijagnosticirane u kasnijoj dobi. Nadam se da nikoga neću uvrijediti niti ništa krivo navesti, unaprijed napominjem da mi je tema nova i da sam otvorena za vaše ispravke.
Spektar Autizma
Prvo što sam naučila jest da se ne kaže da netko „ima autizam“ već da je „autističan ili autistična“ jer je sama osoba neodvojiva od svoje neurodivergentnosti.
Također se napušta pojam i dijagnoza Aspergerovog sindroma / Aspergera (iako mislim da je još uvijek navedena u nekim dijagnostičkim priručnicima). Pravilno nazivlje za sve osobe u spektru autizma neovisno o zastupljenosti istog jest „na spektru autizma“ ili „autističan“.
Asperger se napušta zbog kontroverznosti samog Hansa Aspergera (metode koje je koristio, potencijalno je nacist i dr.) i njegovog opisa takve djeca kao normalno inteligentne, slabih vještina neverbalne komunikacije, fizički nespretne i koja ne pokazuju empatiju. To je samo jedna od mogućih brojnih varijanti osobina osobe na spektru autizma i nema razloga ju izdvajati – pogotovo zato što aludira na to da svim autističnim ljudima nedostaje empatije – a tome nije tako. Danas znamo da ni “aspergerima” empatije ne manjka, već da se drugačije manifestira.
Autizam je biološki razvojni poremećaj mozga.
Zbog prirode nastanka i manifestacije, autizam je vrlo složen. Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja, „stimming“ (ponavljanje kretnji npr. njihanje ili riječi koje umiruje osobu). Ostali poremećaji autističnog spektra mogu imati sve ove značajke u manjoj ili većoj mjeri ili neke niti ni nemati.
Kako se ovdje nećemo baviti djecom – krenut ćemo odmah na odrasle koji spletom okolnosti dobiju dijagnozu spektra autizma u kasnijim godinama.
Da pojasnim – kada govorimo o odraslim osobama – problematike kao što su – socijalni aspekt – teškoće sa socijalizacijom, poteškoće sa uspostavljanjem kontakta ili održavanja kontakta očima, kognitivni aspekt, verbalna komunikacija, senzorna stimulacija (zvuk, dodir odjeće, tekstura hrane i dr.) empatija, stimming, organiziranje stvari i rutina u svim aspektima života, posebni interesi, nerazumijevanje neverbalne komunikacije i suptilnih društvenih pravila i sama nekonvencionalna ličnost – u svakoj se osobi manifestiraju drugačijim intenzitetom (i isto tako neki od navedenih problema ne moraju biti ni prisutni).
Za početak – dijagnoza nije baš potpuno „iz vedra neba“ – osobe često navode da osjećaju svoju “drugačijost” od ranog djetinjstva te vrlo prethode komorbiditetni problemi / poremećaji / simptomi tj osoba ima nekih problema s mentalnim zdravljem, npr. – anksioznost, socijalna anksioznost, depresija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, anoreksija i drugi poremećaji prehrane, nestabilni odnosi s ljudima, i dr.
Također je često krivo dijagnosticiran kao granični poremećaj ličnosti, shizoidni poremečaj ličnosti, bipolarni poremećaj i sl.
Posebno je zanimljiv „ženski autizam“. Zašto?
Pa prvo zato što ga se ne očekuje. Povijesno se dijagnosticiraju samo dječaci, ili u najvećoj mjeri dječaci, ali i djevojčice koje imaju vrlo jasne znakove poremećaja u spektru autizma već u ranoj dobi.
Ako imaju suptilnije znakove – znaju se objasniti time da su djevojčice stidljive i sl. Djevojčice također imaju socijalno prihvatljivije teme od interesa (recimo lutke, vile ili sl za razliku od vlakova ili brojeva koje često nalazimo u dječaka) i jednostavno prođu ispod radara. Ono što tome najviše pogoduje je tzv. „masking“ („stavljanje maske“ za interakciju s drugima) koji je mnogo izraženiji kod djevojčica – koji označava svojevrsno nesvjesno pretvaranje u odnosima s drugim ljudima – one imitiraju druge ljude od najranije dobi i same uče zrcaljenjem drugih kako se ponaša u društvu – ekspesije lica, osmjesi, ton glasa i sl.
To se sve dešava nesvjesno u želji da se bude prihvaćen, ali se u knjigama spominje i vjerojatnost da je vrlo rano djevojčica osjetila nekakvo odbacivanje ili negodovanje od okoline kada je nastupila „prirodno“ te je zbog toga naučila promijeniti ponašanje i stopiti se s drugima.
Ovo sve može biti primjenjivo i na neke dječake – nisu ni svi dječaci isti – ali primarno je kod djevojčica.
Zašto to dječaci rjeđe rade je biološko i sociološko pitanje.
Za potrebe ovog teksta uzmimo samo činjenicu da tako jednostavno jest.
Ovo nas sve dovodi do primjera žene koja se bavi setom psihičkih problema cijeli život i onda tek u 30im, 40im ili čak i 50im godinama dođe do dijagnoze spektra autizma – i u velikoj većini slučajeva osjeti veliko olakšanje jer napokon dobije objašnjenje za svoj život i svoje stanje – bolje se razumije i može se bolje upoznati, te si raznim tehnikama olakšati život i napokon dobiti podršku okoline.
Zbog ovakvih priča savjetujem svima koji imaju bilo kakvu naznaku da bi mogli spadati u ovu skupinu (recimo – introvertiranost (koja sama po sebi nije dijagnoza), socijalna anksioznost, depresija, osjećaj socijalne neadekvatnosti i sl) da naprave online testove navedene na kraju bloga.
Za ADHD test i spektar autizma (Autism Quotient) test treba 20ak min – i time ste eliminirali vlastitu neurodivergentnost. Ili – u rjeđim slučajevima – otkrili da možda zadovoljavate uvjete za dijagnozu – nakon čega savjetujem odlazak na dijagnostiku stručnjacima (također navedeno na kraju bloga – mjesta za koja sam dobila preporuke i riječi hvale).
Posebnog „lijeka“ za autizam nema, i dalje ćete liječiti samo komorbiditetna stanja (recimo depresiju antidepresivima, anksioznost anksioliticima) ali bolje razumijevanje svog cjelokupnog mentalnog sklopa i stanja je velika prednost – i u psihoterapiji i u životu – poučeni novim znanjima napokon si možete pružiti samopodršku koja vam je cijeli život potrebna – kao i dobiti je od okoline.
Tipična obilježja „ženskog autizma“ (Dr. Devon Price: Unmasking Autism, 2022.)
Emocionalna obilježja
- ponekad izgleda emocionalno nezrelo ili osjetljivo
- sklonost naletima plača i psihičkoj krizi izazvanoj naizgled malim podražajima
- problemi u prepoznavanju i imenovanju vlastitih osjećaja
- ignorira i potiskuje emocije do trenutka kada „eksplodira“
- uznemirenost i preplavljenost (overwhelmed) kada su drugi uznemireni, ali nije sigurna kako reagirati niti pružiti podršku
- potpuno se „isključi“ (shut down)nakon duge socijalizacije, druženja, preplavljenosti i pretjeranom stimulacijom (osjeta/podražaja – npr druženje, glasna muzika, razgovor u kojem sudjeluje, stres i sl)
Psihološka obilježja
- anksioznost i/ili socijalna anksioznost
- promjenjivo raspoloženje (moody) i sklonost depresivnom raspoloženju i/ili epizodama
- moguća prijašnja dijagnoza poremećaja raspoloženja (bipolarni poremećaj, generalni anksiozni poremećaj) ili poremećaja ličnosti (granični ili narcistični poremećaj ličnosti)
- strah od odbacivanja i pokušaj kontrole tuđih osjećaja da bi se izbjeglo isto (anticipativni strah od odbacivanja)
- nestabilna slika selfa (sebe), može ovisiti o tome kako je drugi percipiraju (vanjskoj validaciji)
Ponašajna (bihevioralna) obilježja:
- izrazita kontrola pri nošenju sa stresom – samonametnuta rigorozna pravila iako je često riječ o nekonvencionalnoj osobnosti
- najsretnija kod kuće ili u poznatim i predvidivim okruženjima
- preferira rutinu u svim aspektima života
- djeluje mlado za svoje godine – izgledom, odijevanjem, ponašanjem ili interesima
- sklonost pretjeranom vježbanju , kalorijskoj restrikciji i deficitu i ostalim ponašanjima koje vezujemo za poremećaje u prehrani
- ne obraća pažnju na fizičko zdravlje dok ono ne postane nemoguće za ignorirati
- smiruje se (self-soothing) repetativnim pokretima ruku ili drugog (fidgeting), slušajući stalno istu glazbu, grizući nokte, uvijajući kosu ili čeprkajući po koži
Društvena (socijalna) obilježja:
- „društveni kameleon“ – prilagođava se okolini ponašanjem i interesima
- može lako samostalno učiti ali ima društvene probleme u kolektivima – fakultet, mjesto zaposlenja
- može biti vrlo stidljiva i šutljiva, ali i razgovorljiva i strastvena oko teme koja ju zanima
- ne zna procijeniti kada je njezin „red“ da govori u velikim društvima (teškoće sa spontanošću i društvenim ponašanjem koje nema određena pravila)
- ne inicira razgovor, ali kada joj se pristupi može biti vrlo razgovorljiva i osjećati se ugodno u tome
- može se socijalizirati ali primarno na plitak i površan način koji zna izgledati kao performans, ima problema sa bliskim prijateljstvima
- teško joj je razočarati ili se ne složiti sa sugovornikom dok se razgovor odvija
Osim ovih obilježja često se navodi i senzorna (pre)stimulacija – osoba lako bude preplavljena ako je recimo osjetljiva na glasne zvukove – a nalazi se na takvom mjestu, na jako svijetlo, ako nosi odjeću materijala koji joj ne odgovaraju, ako mora jesti hranu koja joj teksturom ili mirisom (čak više nego okusom) ne ogovara.
Senzorna problematika je kod svakoga drugačija i drukčijeg intenziteta – baš kao i sva ostala obilježja – želja za rutinom i organiziranjem, socijalne poteškoće, „kamufliranje i masking“, poteškoće u bliskim odnosima, poteškoće sa spavanjem, česta disocijacija – „život u svom svijetu“ i preokupiranost samo određenim temama koje zanimaju pojedinca (i o kojima često zna izrazito mnogo te često postaje stručnjakom u uskom području)i sl.
Što se muškaraca tiče – naravno da postoje nedijagnosticirani odrasli muškarci na spektru autizma ali nekako je manja šansa da će doći do dijagnoze – prvenstveno jer muškarci rjeđe traže psihološku pomoć. Naći će neki način nošenja sa sobom, a i klinička slika je ipak malo drugačija. Neće dominirati anksioznost nego problemi s kontrolom emocija ili problemi u ponašanju, emotivna zatvorenost i nerazumijevanje emocija (koje se nekako lakše oprašta muškarcima – „on je tvrd i zatvoren“ i sl.) – ili potpuna orijentiranost na posao / posebni interes (recimo kompjutersko programiranje ili sl.) i suženo društveno djelovanje – par prijatelja iz djetinjstva, cura koja ih razumije / prihvaća i sl.
Naravno u lošijoj varijanti – osoba pati od promjena raspoloženja, alkoholizma (često se za alkoholom poseže pri samoliječenju) i liječi se od ovisnosti i depresije recimo – a autizam često ostane neotkriven.
Moram priznati da nisam naišla niti se bavila još nekim posebnim razlikama među spolovima jer nema „tipičnog muškog autizma“ kao što ima „ženskog“. Pretpostavljam da muškarce, zbog lošijeg „maskinga“ i socijalnih vještina te problema u ponašanju „ulove“ u ranijoj dobi i dijagnosticiraju.
Još mi se čini važno za napomenuti da osoba koja je autistična može uz to imati bilo koji psihički problem i psihijatrijsku dijagnozu. To što je autistična ne isključuje ništa drugo kao mogući komorbiditet. Zbog te činjenice i toga da smo svi karakterno drugačiji – dvije autistične osobe naizgled ne moraju imati ama baš ništa zajedničko – i obje biti autistične.
Mjerodavan izvor edukacije o spektru autizma nalazi se u blogovima stručnjka na ovoj stranici (čuvajte se pogrešnih informacija kojima internet obiluje) –
https://embrace-autism.com/blog/
ADHD / ADD
O ADHD-u odraslih se ipak malo više priča i zna u društvu nego o autizmu – iako se još uvijek obje dijagnoze najčešće vezuju samo uz djecu – ali krenula je svijest o „odraslom ADHD-u“ i što on zapravo znači i kako se manifestira.
Generalna definicija:
“Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (attention deficit hyperactivity disorder – ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. ADHD se uglavnom smatra poremećajem, ali ne i bolešću. Ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju “izlječenja” hiperaktivnosti.”
Tu je važno napomenuti da imamo i ADD (attention deficit disorder) u kojem nema aspekta hiperaktivnosti već samo deficita pažnje.
Postoji podjela i na:
- ADHD tip 1 – poremećaj pažnje (problemi koncentacije, lako je osobu omesti u nečemu što čini, zaboravljivost, nemogućnost aktivnog slušanja i praćenja razgovora / predavanja)
- ADHD tip 2 – poremećaj hiperaktivnosti i impulzivnosti (mnogo govori i prekida druge u govoru, nemogućnost mirnog sjedenja dulje vremena, impulzivne odluke bez mnogo promišljanja)
- ADHD tip 3 koji je mješavina tipa 1 i tipa 2
Kao i kod autizma i s ADHD-om ćemo se držati odraslih osoba i onoga što je za njih karakteristično.
Da odmah napomenem – autizam i ADHD imaju sličnosti i nekada se javljaju i zajedno (komorbiditetno) – a imaju sličnosti i preklapanja i sa drugim poremećajima i stanjima – poremećaji raspoloženja, kompleksni PTSP, anksioznost i dr.
Također, ADHD, kao i autizam – može biti u komorbiditetu sa bilo kojim drugim psihičkim poremećajem ili psihijatrijskom dijagnozom.
ADHD predstavlja trajni obrazac ponašanja, traje cijeli život – ali u promjenjivom obliku – zato postoje razlike između simptoma u dječjoj i odrasloj dobi.
ADHD je kao i autizam, neurorazvojni poremećaj koji nastaje tijekom sazrijevanja središnjeg živčanog sustava, a simptomi su najčešće prisutni od rane dječje dobi (ali ne uvijek ili ne u dovoljno jakom intenzitetu da bi privukli pažnju) – hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja.
Smatra se da je tek 20% odraslih s ADHD-om dijagnosticirano jer su kriteriji za dijagnozu prilagođeni djeci do 16-e godine života i jer se simptomi ADHD-a maskiraju komorbiditetnim poremećajima – npr. poremećaji raspoloženja, anksioznost, ovisnosti, poremećaji ličnosti i dr.
Često kod odraslih s ADHD-om nalazimo narušeno obrazovanje, zaposlenje, socijalne odnose, partnerske odnose i samopouzdanje – te tretmanu liječenja pristupamo psihološki (psihoterapija) i farmakološki (lijekovi – antidepresivi, anksiolitici, stabilizatori raspoloženja i dr).
Kao i autizam, i ADHD se češće dijagnosticira u dječaka koji su hiperaktivni, a manje u djevojčica jer su kod njih dominantnije teškoće održavanja pažnje pa do dijagnoze dođe kasnije ili ne dođe uopće.
U socijalnom i emotivnom aspektu života mogu ostavljati dojam „osobe na koju se ne može računati“ (Tuckman, 2007., Robbins 2005.) – gube stvari, zaboravljanju dogovore, čini se da ne slušaju kada im netko govori, često im je teško održati romantičnu vezu ili zbog ovih karakteristika bivaju odbijani od strane partnera.
Neki od simptoma ADHD-a sa dominantnim pomanjkanjem pažnje: teškoća fokusiranja pažnje (osim ako je nešto što osobu izrazito zanima – onda može doći i do hiperpažnje), niska energija i motivacija, odstutnost, sanjarenje, zaboravljivost, dezorganiziranost, „brain fog“, emocionalna osjetljivost.
Neki od simptima ADHD-a sa dominantnom hiperaktivnošću: hiperaktivnost, nemir, visoka razina energije, nemogućnost opuštanja i odmora, nestrpljivost, upadanje drugima u riječ, izljevi ljutnje.
Paradoksalnost kliničke slike je u tome da se pogoršava umorom, dosadom i frustracijom – a poboljšava ako se osoba bavi s nečim što ju zanima – tada može dugotrajno zadržati pažnju jer je motivirana iznutra – što dovodi do hiperfokusa.
6 glavnih problemskih područja osoba s ADHD-om (Barkley i Murphy, 2011.):
- upravljanje vremenom
- samoorganizacija
- rješavanje problema
- samodisciplina
- motivacija
- samoaktivacija / koncentracija
Naravno, kako smo do sada već naučili, svatko je svoj miks i na određenom dijelu spektra svake od ovih problematika.
Isto kao i s autizmom sve te problematike znatno narušavaju kvalitetu života – poslovno, privatno, društveno i intimno te stvaraju nove probleme – npr. ovisnosti ili depresije.
Najčešći komorbiditeti su anksiozni poremećaji, depresivni poremećaj, konzumacija psihoaktivnih tvari.
S bipolarnim poremećajem i graničnim poremećajem ličnosti ima mnogo zajedničkih osobina (impulzivnost, emotivna osjetljivost, promjene raspoloženja) – te je vrlo bitno odrediti što je točno posrijedi radi pravilnijeg liječenja – ili je riječ o komorbiditetnom stanju (što je isto, naravno, moguće).
Kod muškaraca znamo uočiti disciplinske mjere u školi ili kasnije probleme sa zakonom, prometne nesreće, probleme sa kontrolom ljutnje i bijesa, zloupotrebu psihoaktivnih tvari.
Kod žena najčešće uočavamo nisko samopouzdanje, anksioznost i depresiju, te poremećaje prehrane.
Dijagnostika nosi svojevrsno olakšanje osobama jer im pojašnjava sliku o samima sebi i svojim eventualnim životnim neuspjesima i poteškoćama.
Treba liječiti komorbiditetna stanja (anksiolitici, antidepresivi, stabilizatori raspoloženja), ali za razliku od autizma – lijekovi za poboljšanje sveukupnog stanja i simptoma kod ADHD-a postoje – metilfenidat (Ritalin), atomoksetin, bupropion i dr.
Uz farmakoterapiju vrlo je važno educirati se o poremećaju, naučiti strategije upravljanja vremenom i strukturiranjem odnosa. Psihoterapija je također od velike koristi kao podrška pojedincima u njihovim izazovima i razumijevanju sebe i drugih.
Može se činiti da problemi neurodivergentnosti – u globalu – nisu tako veliki – ali istraživanja pokazuju da uvelike oštećuju kvalitetu života, da se zahvaćeni pojedinci osjećaju zbunjeno i neshvaćeno, nefunkcionalno i drugačijima od drugih, da se znaju izolirati, patiti društveno, poslovno i privatno zbog nemogućnosti „tipičnog“ ponašanja i shvaćanja – te da sve to vrlo često vodi u depresivne epizode, ovisnosti i suicid.
Tome tako ne mora biti – i zato smo tu da radimo promjene – ono što nam treba jest – veće razumijevanje društva, podrška pojedincima, dostupnija dijagnostika, edukacija pojedinaca nakon dijagnoze i destigmatizacija neurodivergentnosti.
Dijagnozu ADHD-a i autizma postavljaju stručnjaci psiholozi (neki navedeni na kraju bloga), a psihijatri propisuju lijekove – za ova stanja – a i za sva komorbiditetna stanja (anksioznost, depresija i dr).
Slažem se da je zajebancija i procedura ali kao i sve vezano za psihičko zdravlje i poboljšanje života – isplati se.
Još bih za kraj dodala da su dijagnoze tu da nam olakšaju život, donesu razumijevanje i pozitivne promjene – ne da nas „stavljaju u kutije“ i definiraju (u krajnjoj liniji vi svoju dijagnozu nikome ne morate otkriti – to je vaša osobna stvar – bilo da idete privatnom ili državnom liječniku).
Mi nismo svoja dijagnoza, neurodivergentnosti niti bilo čega drugoga, ona je tu da nama olakša život – i da objašnjenje.
Online testovi na engleskom jeziku:
Spektar autizma –
https://embrace-autism.com/autism-spectrum-quotient/
i https://embrace-autism.com/raads-r/
Gorenavedena 2 testa preliminarno određuju jeste li pod sumnjom za dijagnozu spektra autizma.
Testovi za spektar autizma su i na ovoj stranici:
https://aspietests.org/ – treba napraviti account i prijaviti se, sve je besplatno
(prvo riješiti Autism Spectrum Quotient – 3.test po redu)
ADHD –
https://psychology-tools.com/test/adult-adhd-self-report-scale
Ostali testovi –
Dijagnostika odraslih:
Centar Coralina (Maja Bonačić), Zagreb – Autizam
Ježeva kućica, Samobor – ADHD i Autizam
Centar Madrugada, Split (ali dolaze i u Zg) – ADHD i Autizam
Psihološki centar Sekušak – Galešev, Zagreb – ADHD
(nije plaćeni oglas, čekanje na termin za dijagnostiku je oko 3 mjeseca, a cijena je oko 180 EUR)
Izvori:
Dr. Devon Price: Unmasking autism – The power of embracing our hidden neurodiversity
Phil Boissiere, MFT: Thriving with adult ADHD – Skills to strengthen executive functioning
Online predavanje Centra Bea „Što je ADHD“, Antonia Vuk, dr. med., psihijatar, Klinička bolnica Sveti Ivan Zagreb
tekst napisala:
Tihana Gamble, edukantica Gestalt psihoterapije pod supervizijom