Definirajmo osnovne pojmove i otvorimo veliku temu narcističkog zlostavljanja – kada i zašto se javlja – te kako se od njega osloboditi i oporaviti
C-PTSD – kompleksni PTSP
Tema kompleksnog post-traumatskog stresnog poremećaja i kompleksne traume dobiva sve više na važnosti. Sam pojam prvi je predložila psihijatrica Judith Herman u svojoj knjizi Trauma & Recovery(1992.).
Krenimo od početka.
„Obični“ PTSP nam je svima donekle jasan (pogotovo na našim područjima, nažalost) – osobi se desi velika trauma (rat, fizički napad, silovanje, prometna nesreća, prirodna katastrofa, fizičko i sexualno zlostavljanje) – nešto što se javi jednokratno ili traje neko određeno vrijeme – ali opet ima početak i kraj.
Trauma se javi jednokratno i prođe – ono što se ne vrati na staro jest unutarnji svijet osobe koja ju je proživjela.
Trauma nije vanjski događaj, već ono što se desilo u nama zbog doživljenog događaja (Gabor Mate).
Unutrašnji (emocionalni) svijet osobe se može nakon traume izliječiti ako se ta trauma proradi – na psihoterapiji verbalno – kognitivno i emocionalno i na nekoj tjelesnoj terapiji (da „izađe“ iz tijela) – no vrlo često ljudi jednostavno potisnu traumu i žive s njom – što može dovesti do toga da nisu u doticaju sa svojim osjećajima generalno, ne mogu postići bliskost i imaju naizgled neobjašnjive psiho-fizičke probleme te apatična, depresivna, anksiozna i agresivna raspoloženja – te nikako ne mogu „doseći“ sreću, mir i zadovoljstvo.
U nešto lošijem slučaju ili pri većoj traumi – imaju noćne more, flashbackove, probleme s učenjem, motivacijom, fokusiranjem, progone ih strahovi i fobije, panični napadaji i sl – funkcionalan i ispunjen život nije moguć, a često se i sami liječe alkoholom i drugim opijatima (protiv nesanice, nemira, anksioznosti i sl) – što samo produbljuje problem i stvara nove probleme (npr. alkoholizam i sve što on sa sobom nosi, izolacija od društva i okoline, „povlačenje u sebe“ što dovodi do depresije).
Ono što se također javlja je strah od situacija koje podsjećaju na traumatski događaj – buka, mračni prostori, vožnja određenim vozilima, određena mjesta (ovisno o traumi) – pa ih osobe izbjegavaju koliko mogu – ali nesvjesne asocijacije se ipak dogode (recimo prođe helikopter i njegov zvuk vrati osobu koja je bila u ratu mislima i osjećajima u situaciju kada je u ratu čula zvuk elise helikoptera i automatski se emotivno vraća u stanje pobuđenosti, straha, neizvjesnosti, bespomoćnosti i panike – prepuno adrenalina i kortizola) – nije ih moguće izbjeći – pogotovo što sjećanja naviru kroz noćne more i ruminirajuće misli u budnom stanju. Osoba jednostavno ne može „krenuti dalje“ ili se „vratiti na staro“ nakon traumatskog događaja.
Najviše je istraživanja provedeno na ratnim veteranima za koje se pokazalo da imaju velikih problema sa funkcioniranjem u „normalnom“ životu kada bi se vratili sa terena / bojišta.
Problem nije kod svih jednakog intenziteta – on ovisi o karakteru, startnoj poziciji psihičkog stanja, socijalnoj podršci, osobnosti i sl – a tome ide u prilog i činjenica da nikada nemamo dvoje ljudi sa potpuno istim životnim iskustvom.
Ono do čega smo kao društvo došli i što je pozitivno u ovome svemu jest da je dijagnoza i pojam PTSP-a poznat i postoje uhodani načini rješavanja istog – psihijatrijski lijekovi (najčešće antidepresivi, lijekovi za spavanje, anksiolitici), psihoterapija, te lagana reintegracija pojedinaca u društvo uz pružanje podrške i razumijevanje.
Takvo razumijevanje za kompleksni PTSP još uvijek ne postoji u društvu – ali se nadam svjetlijoj budućnosti.
Što je kompleksni PTSP?
Kao što smo ranije spomenuli, počevši od Judith Herman – kreće razumijevanje kompleksne traume kao pojma.
Kompleksna trauma je nešto što traje dugo vremena i čega možemo ili ne moramo biti svjesni – toksična veza, odrastanje s neadekvatnim roditeljima, teško siromaštvo, izbjeglištvo, bilo kakvo neprihvaćanje u obitelji ili društvu – odrastanje s jednim ili oba narcisoidna roditelja – ili još podmuklije – odrastanje u kojem je prividno „sve ok“ a zapravo se osjećamo potpuno emotivno zanemareno.
Kako možemo „ne biti svjesni“?
Recimo rodimo se u emotivno nestabilnoj obitelji gdje cijeli život „hodamo po jajima“ u strahu da ne izazovemo neku lošu reakciju ili na neki način „pogriješimo“ – pritom potpuno zanemarujući svoje želje i potrebe (koje nakon nekog vremena gubimo iz vida i doticaja u potpunosti – niti znamo što osjećao ili želimo, niti nam je važno). Takav način življenja – manifestiran kao svima vidljivi obiteljski kaos ili kao privid normale uz puno glume i ekscesa u četiri zida ili kao potpuna indiferentnost prema djetetu i zanemarivanje – dovodi do istih posljedica – psihičkih i fizičkih. Učimo da nismo bitni i da ne vrijedimo (uništeno samopouzdanje i generalna vjera u ljude), te nemamo zdrave osobne granice. Tu se stvara uvjerenje „svijet je opasno mjesto i ljudima ne treba vjerovati“ koje uvelike utječe na život pojedinca.
Nakon takvog odrastanja u ranoj odrasloj dobi (ili ranije) ljudi počinju osjećati anksioznost, depresiju, napadaje panike – s fizičke strane napadnu ih razne kronične ili akutne bolesti (prijedlog za čitanje Gabor Mate: Kada tijelo kaže ne, Basel van der Kolk: The body keeps the score) – i nikako ne mogu dokučiti što je razlog tomu – iako nekada i bude nekog vidnog povoda (koji može i ne mora biti točan, tipa prekid veze – to bude samo točka na i).
Tada lagano kroz psihoterapiju dolazimo do dubine priče i do onoga što se stvarno dogodilo – ili nije nikada dogodilo, a trebalo se dogoditi (osnovne ljudske potrebe za pripadanjem i bliskošću npr) – i tada se često prvi puta osvještava da nije „normalno“ i standardno živjeti u strahu, napetosti, neizvjesnosti, vječnoj drami, psiho -fizičkoj agresiji, nije normalno plakati svaki dan, činiti sve za bliske ljude – a ne dobivati ništa, nije normalno imati niske standarde u odnosima i panično se bojati napuštanja u odrasloj dobi (za dojenčad i djecu je normalno).
Često takvi ljudi budu u potpunosti odsječeni od svojih emocija / disocirani su (nisu u doticaju s njima), osjećaju se da su „zapeli“ u životu ili da „imaju sve“ a ne razumiju zašto nisu sretni, ili im je teško donositi odluke i emocionalno sazrijeti – ili ih pak muče razne ovisnosti (bihevioralne i o supstancama) kojima kao da pune „emotivnu prazninu“ – ili su „previše emotivni“ što bi označavalo reaktivno stanje s puno drame, drastičnih promjena raspoloženja – generalna emotivna disreguliranost.
Osim odrastanja s neadekvatnim roditeljima, kompleksni PTSP se javlja i nakon (i tokom) toksičnih ljubavnih odnosa gdje dolazi do destabilizacije ličnosti (uslijed vječne drame, maltretiranja, zanemarivanja sebe, života u survival mode-u tj. života u modu za preživljavanje koji nije namijenjen da se u njemu živi – već je namijenjen povremenom korištenju u stresnim situacijama).
Tu ćemo samo spomenuti ono što smo do sada već apsolvirali – teško da ćemo se uplesti duboko u toksičnu vezu ako nismo već „načeti od doma“ tako da taj kompleksni PTSP kreće i od ranije – a onda u toksičnom ljubavnom odnosu buja i raste i dovodi do psiho-fizičkih manifestacija – osoba „puca“.
U kompleksnom PTSP- u za razliku od običnog PTSP-a nemamo vizualne ili slušne flashback-ove (koji nas vraćaju na mjesto zbivanja i osjećaje koje smo onda doživjeli) već imamo emocionalni flashback-ove (Pete Walker).
Emocionalni flashback (ili emotivni regres – vraćanje u prijašnje emotivno stanje) je „pretjerano reagiranje“ na neki događaj jer nas on nesvjesno emocionalno vraća na izvornu traumu – primjer – na blagu kritiku vi reagirate izrazito naglo i pretjerano jer vas to nesvjesno asocira na izvornu traumu gdje vas je roditelj često vrijeđao.
Ekstremniji primjer može biti recimo osoba koja ne može „primiti“ bliskost i nježnost jer ima iskustvo da nakon nje dolazi do grubosti i patnje – pa na bliskost i nježnost reagira agresivno.
Česti emocionalni flashback-ovi uništavaju kvalitetu našeg života i odnosa s ljudima – u najmanju ruku. Sve te traume trebalo bi proraditi i integrirati u svoju ličnost te naučiti regulirati dosadašnje automatske odgovore (implicitna memorija) na emocionalne podražaje – biti svjestan emocionalnog flashback-a ako se i pojavi – ali ne reagirati u skladu s njim. Cilj je živjeti u „ovdje i sada“ i ne projicirati iskustva iz prošlosti u sadašnji život (niti živjeti u strahu od budućnosti) i biti sposoban za emocionalnu samoregulaciju.
Na putu do tog cilja pomaže psihoterapija.
Kompleksni PTSP nije službena dijagnoza – a često na van izgleda kao depresija ili anksioznost u kombinaciji sa negativnom slikom sebe, poremećajem pažnje, nestabilnim odnosima, disregulacijom emocija, problemima s ovisnosti, izbjegavajućim stilom vezivanja (avoidant personality disorder) – može izgledati i kao granični poremećaj ličnosti ili ADHD / ADD – u svakom slučaju – potrebno je veće razumijevanje ovog poremećaja.
Zavrzlama je u tome što je kompleksni PTSP često uzrok svih ovih (i drugih) poremećaja – pa su dane dijagnoze mogu biti točne – ali češće nego rjeđe bude slučaj da osoba ima „samo“ kompleksni PTSP.
Kako on ne postoji kao dijagnoza – psihijatri su skloni staviti dijagnozu nečega što se manifestira (generalni anksiozni poremećaj, depresija) – što je u biti točno, ali nije skroz kompletno – u njihovu obranu, nemaju previše izbora što se tiče zvaničnih dijagnoza.
Ono što je pozitivno je da se u psihijatriji napušta zastarjeli koncept „jednom dijagnoza – zauvijek dijagnoza“ i vjeruje se u oporavak i reverzibilnost štete učinjene po osobu – ukoliko se na toj šteti aktivno radi – psihoterapijom i psihofarmacima ukoliko je potrebno.
Tu odmah želim uskočiti s objašnjenjem da narcistički poremećaj ličnosti nema lijeka – i objasniti zašto i kako – jer se ta tema često proteže po komentarima.
Poremećaji ličnosti su sami po sebi neizlječivi i predstavljaju dio ličnosti/osobnosti osobe (otud „ličnost“ u nazivu) te ne traže svi ni pomoć – pogotovo ne narcisi (do onog jednog trena kada (i ako!) im se dogodi) kolaps / mortifikacija – ako ne dođe do samoubojstva – nekim opijatima ili direktnim suicidom). Oni koji često traže pomoć su granične strukture (borderi) i što se dijagnosticiranih bordera tiče – osjetna poboljšanja u općem stanju i funkcioniranju zabilježena su nakon 8 god psihoterapije (najčešće, jer se pokazala kao najdjelotvornija psihoterapija – DBT – dialectical behavior therapy) i korištenja psihofarmaka (psihijatrijskih lijekova – antidepresiva, anksiolitika i u težim slučajevima antipsihotika) po potrebi (u fazama depresije, pri pojačanoj anksioznosti i sl).
Navodim ovo istraživanje čisto da dobijete predodžbu što znači boriti se s poremećajem ličnosti i koliko traje zaliječenje i mala promjena strukture ličnosti – naravno, osoba će uvijek ostati na spektru – ali može „pasti niže na spektru“ i dobiti bolju kvalitetu života i razviti vlastite alate kako da se drži pod kontrolom.
Za sve to potrebno je puno volje, novaca, vremena i podrške okoline – a u svemu ovome je osobna volja i želja ipak najvažnija.
Ono što je cilj i što je moguće postići je to da takva osoba nakon višegodišnje psihoterapije – pod svoje zrelije dane, više ne ispunjava uvijete za dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti.
To je najbolji mogući ishod.
E sad – narcis.
Vaš kućni narcis o kojem često slušam niti će priznati da nešto nije u redu s njim, niti će otići na psihoterapiju (osim možda par puta u svrhu manipulacije) – pogotovo ne višegodišnju, niti ima želju za promjenom sebe. On ima želju da se vi promijenite i slušate ga.
Tako da – lijeka nema. Ni ljubav, ni prihvaćanje, ni seks, ni kulinarske vještine, ni dulja suknja koju on odobrava – neće ni izliječiti ni priliječiti vašeg kućnog narcisa / psihopata.
Ono što krivo navodi na drugačije mišljenje su knjige namijenjene stručnjacima koje govore o tome kako liječiti / pristupiti narcisoidnim pacijentima.
Tu je važno mnogo činjenica – prvo – taj pacijent / klijent koji će doći psihoterapeutu ili psihijatru doći će zbog nečeg drugog (recimo depresije) a stručnjak će otkriti narcisoidnu strukturu i liječiti depresiju kroz pristup koji narcis može „čuti“ i pritom dati sve od sebe da mrvicu moderira narcisovo ponašanje ako je moguće – kako bi on dobio na kvaliteti života (prvenstveno u odnosima s ljudima). Poremećaj ličnosti mu neće izliječiti.
Literatura postoji da bi stručnjaci naučili kako se nositi sa tako teškim pacijentima rigidnih struktura ličnosti koji nisu sposobni za introspekciju, nemaju empatiju, vide svijet iskrivljeno i sl. Oni su također pacijenti koji trebaju imati najbolji mogući pristup od strane stručnjaka.
Pristupa im se u okviru njihovih mogućnosti i emotivnog okvira.
Takve knjige nisu dokaz da vaš očajni partner/ica koji vas maltretira ima šanse za promjenom osobnosti.
Malo smo skrenuli s teme – ali nikad nije dovoljno puta za ponoviti.
Vratimo se na temu – dakle kompleksni PTSP nastaje uslijed dugogodišnjeg života u modu za preživljavanje.
Što je survival mode i što su 4 F (Fight, Flight, Freeze, Fawn)?
Survival mode bio bi „mod za preživljavanje“ u doslovnom prijevodu – ili obrambeni mod/ način življenja/ ponašanja.
On predstavlja stanje u kojemu se čovjek (ili životinja) nalazi kada je u opasnosti. Fight, Flight, Freeze, Fawn bili bi Borba, Bijeg, Zamrzavanje / Ukipljivanje i Podčinjenje.
Fawn (u mom slobodnom prijevodu – podčinjenje) jedini je naučeni (ne biološki) obrazac i karakterističan je prvenstveno čovjeku – o njemu malo kasnije.
Dakle priča ide ovako – zamišljeno je da čovjek živi bezbrižno većinu svog života – šeće po livadama, bere cvijeće, jede bobice, pleše, pjeva i u nekoj je interakciji s drugim ljudima – u trenu kada u priču uđe tigar – čovjek iz bezbrižnog moda življenja (thriving – napredovanje, rast, progres) u kojem može učiti, raditi (pažnja i koncentracija nisu narušene), biti opušten, tijelo funkcionira ležerno (probava, krvni tlak) prelazi u jedan od 3 pobuđena / borbena stanja – Borba / Bijeg / Smrzavanje – pa tako onda napada tigra (karikiram), od njega bježi ili se prestravljeno smrzne na mjestu – u tim stanjima tijelo je pobuđeno, prekrcano je adrenalinom i kortizolom, zjenice se šire, tlak raste, probava se zaustavlja, mišići se prokrvljuju – sve je podređeno tome da čovjek preživi – otud naziv – mod za preživljavanje.
Nakon ekscesa s tigrom, ako čovjek preživi, s vremenom se vraća u sigurno stanje, opušta se, organizam se vraća u normalu (nakon pretrpljenog šoka) i nastavlja šetati, brati cvijeće ili što je već radio – najbitnije – vrati se u stanje sigurnosti (resting and thriving mode).
Dakle – preživljavanje je vanredno stanje u koje se ulazi (i izlazi) samo po nužnoj potrebi.
Problem (psiho – fizički) nastaje kada je čovjek vrlo često ili stalno u modu za preživljavanje – ne nužno s tigrom – ali može biti s okrutnim roditeljem, partnerom, opasnim društvenim okruženjem (izrazito siromaštvo, kriminal, rat) i rijetko ili nikada ne ulazi u stanje sigurnosti.
Čini se nemogućim – ali mnogi žive baš tako, većina ih nije toga ni svjesna. „Hodanje po jajima“ način života pored agresivnog partnera (ne nužno fizički – verbalno i emocionalno je sasvim dovoljno), strah od pogreške i vrijeđanja, usmjerenost na tuđa raspoloženja (u svrhu preveniranja incidenta) i prilagođavanje („jel li ljut ili zabrinut? – kako da se ja sada ponašam“ i sl strepnje) ismijavanja, pretrpanost poslom – strah od otkaza – ili perfekcionistički strah da nikad nije dovoljno dobro ni dovoljno i da će se desiti nešto loše – pa se osoba „ubija od posla“ privatno i poslovno i pokušava dostići nedostižne ciljeve.
O djeci koja žive u nesigurnim, nepredvidivim, zlostavljajućim okolnostima neću ni govoriti – ona ne znaju što je „mod sigurnosti“ i u njega ne ulaze ni kada odrastu.
Paradoksalno – ne znaju da nisu „na miru“ jer je mod preživljavanja i pretjerana pobuđenost jedino što poznaju i to im predstavlja normalu i standard postojanja.
Ne moram ni spominjati da je odrastanje s narcisom ili život s narcističkim partnerom upravo stanje preživljavanja.
Stanje preživljavanja – kada se javlja u potrebitoj okolnosti – spašava čovjeku život – a kada je „upaljeno“ stalno – troši i uništava čovjeka psihički i fizički.
Cilj svih psihoterapija je dovesti osobu do stanja sigurnosti i naučiti ju da u njemu živi, u tome uvelike pomažu i somatske terapije koje radom na tijelu opuštaju pojedinca i uče tijelo da izađe iz stanja preživljavanja (kratki dah, zgrčenost i napetost mišića, stiskanje zuba, pogrbljenost, probavne smetnje, problemi sa snom, metabolizmom, tlakom, autoimunim bolestima i dr). Kako kognitivno i emocionalno, traumu treba proraditi i tjelesno – da „izađe iz tijela“ (preporuka za čitanje Peter A. Levine – Buđenje tigra) – nekom od tjelesno orijentiranih psihoterapija, yogom, laganim vježbanjem i istezanjem, tjelesnim tehnikama opuštanja npr. TRE i dr.
Naravno, preduvjet je izlaženje iz okoline koja nas tjera da živimo u modu za preživljavanje (toksične veze npr) – inače nema pomaka na bolje.
Uz stanje stalne pobuđenosti / stalnog bivanja u modu za preživljavanje – vezujemo pojam hipervigilantnosti (hypervigilance).
Hipervigilantnost predstavlja stanje u kojem je osoba stalno pobuđene pažnje i reaktivna – „skenira“ okolinu (opasnosti, tuđa ponašanja i tuđa raspoloženja) u strahu je od prijetnji i opasnosti, napeta je, „kratkog fitilja“, iritabilna, muči ju konstantan umor (jer to stanje umara), ne može se opustiti ni odmoriti – svega je u okolini svjesna – a s druge strane nema koncentracije za učenje i pamćenje (jer je za to potreban siguran mod). Može biti pojačano agresivna, preplašena, stalno zabrinuta.
Često vidimo kod problematične djece (a i odraslih) koja su npr agresivna i nemaju koncentraciju za učenje da u biti nemaju ADHD nego da su istraumatizirana i da adekvatno reagiraju na svoje neadekvatno obiteljsko okruženje i da nisu u mogućnosti ući u stanje sigurnosti.
Agresivnost i impulzivnost su primjeri ponašanja za nekoga tko „zapeo“ u borbenom modu, osoba koja je zapela u bijeg ili zamrzavanje modu je često disocirana (tv, video igrice, posao, kocka, radoholičarstvo – bilo koja ovisnost, bihevioralna ili o opijatima) – i emotivno nedostupna (kapacitet za emotivnu bliskost nije nešto što nalazimo u modu za preživljavanje).
Fawn (podčinjenje) odgovor na opasnost spominje Pete Walker u svojoj knjizi koju uvijek preporučujem (Complex PTSD: From Surviving to Thriving: A GUIDE AND MAP FOR RECOVERING FROM CHILDHOOD TRAUMA) kao odgovor svojstven čovjeku koji se manifestira kao ugađanje drugima (people pleasing) od straha za život (život s nasilnim roditeljem ili partnerom) ili straha od neprihvaćanja (obitelj, društvo). Podčinjujemo cijelu svoju ličnost, želje i potrebe drugoj osobi ili osobama (agresoru – bio pojedinac, ili društvo).
Najbolji primjer je odrastanje sa zlostavljajućim roditeljem – koje nas kalibrira da se tako “podčinjeno” ponašamo prema svim drugim pojedincima kasnije u životu (pogotovo u bliskim odnosima) zbog straha od kazne, vrijeđanja, odbacivanja, posramljivanja I sl.
Naravno da je takav način života poguban za osobu – psihički, fizički i emocionalno – te ga je potrebno prepoznati i posvetiti se promjeni istog.
Safety is not the absence of threat, it is the presence of connection. – Gabor Mate
Ukoliko smatrate da bih Vam mogla pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me
putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com
U sljedećem blogu (ili sljedećih nekoliko) očekuju vas objašnjenja ovih pojmova:
Kognitivna disonaca
Scapegoat – Žrtveno janje
Golden child -Zlatno dijete / Miljenik
Manipulation – Manipulacija
Narcissistic abuse – Narcističko zlostavljanje
Narcissistic supply – Narcističko napajanje / Narcističko gorivo
Love bombing – Bombardiranje ljubavlju
Red flags – Crvene zastavice / Znakovi upozorenja
Idealization – Idealizacija
Future faking – Laganje o budućnosti / Manipulacija lažnim planovima
Triangulation – Triangulacija
Word salad – Salata od riječi
Gaslighting (crazy making) – Sluđivanje / Izluđivanje / Gaslighting
Flying monkeys – Leteći majmuni (narcisovi nesvjesni pomagači)
Enablers – Oni koji omogućuju / Pomagači
Devaluation – Devaluacija / Omalovažavanje
Discard – Odbacivanje / Potpuno poništenje
Hoovering – Ponovno „usisavanje“ / Ponovno povezivanje
Re-idealization – Ponovna idealizacija
Gray rock – Tehnika sivog kamena / Gray rock tehnika
No contact – Prekid svakog kontakta / No kontakt
Narcissistic smirk – Narcistički podsmjeh
Narcissistic stare – Narcistički pogled / Narcistiko zurenje
Narcissistic mortification / disintegration – Narcistička mortifikacija / dezintegracija /Raspad narcisa
Dog-whistle abuse – Nevidljivo zlostavljanje
Silent treatment / Stonewalling – kažnjavanje šutnjom, povlačenje iz razgovora
Izvori:
Iz glave – sve naučeno u zadnjih osam godina interesa za ovu temu
Pete Walker
Judith Herman
Gabor Mate
Psihoanalitičke teorije – Kernberg, Kohut, Freud, Horney, Lancan, Adler, Fromm