Definirajmo osnovne pojmove i otvorimo veliku temu narcističkog zlostavljanja – kada i zašto se javlja – te kako se od njega osloboditi i oporaviti.
Codependent – Suovisna/ Ovisna osoba
Codependency (u nedostatku boljeg prijevoda – suovisnost) je pojam koji se prvi puta spominje 70ih godina prošlog stoljeća u SAD-u u krugovima liječenih alkoholičara (AA) i njihovih brošura (12 step program) i označava partnere ili obitelji samog alkoholičara (koji htjeli, ne htjeli – imaju neku ulogu u održavanju njegove ovisnosti – opravdavaju ga, pomažu mu u održavanju ovisnosti ili pak negiraju ovisnost i sl).
Da ne ulazimo preduboko u dinamike „alkoholičar i njegov bračni partner“ krenimo odmah u ono što je suovisnost kao termin danas u psihologiji, pa i psihijatriji – iako samo po sebi nije dijagnoza – ali se koristi termin „ovisnička ličnost“.
Suovisnost nalazimo kod nekih poremećaja ličnosti (narcističkog, graničnog), ali nije vezana isključivo za njih, može postojati kao osobina van poremećaja ličnosti.
Tu već uviđamo da je i narcis / osoba narcističke strukture u biti suovisna – iako se često suovisnost spominje samo u kontekstu partnera narcisa (koji je o narcisu ovisan i vezu ne može prekinui). Nije svaka suovisna osoba narcis – ali svaki narcis je suovisan (codependent) o partneru (tj. partnerovoj pažnji / narcističkom gorivu)– ne nužno nekom određenom – zato ih brzo može i zamijeniti i upasti u novu „ljubav života“.
Dakle, i narcis i border i netko tko je „pao na narcisa“ a sam nema neku patologiju – svi su oni su-ovisni, nitko nije emocionalno zreo, psihički stabilan niti ima čvrste osobne granice i zdravo samopouzdanje – to su im sličnosti – a postoje i mnoge razlike.
Bitno mi je to naglasiti jer se često navodi dinamika „narcis i codependent“ kao dvije suprotnosti gdje se suovisnu ličnost portretira kao moralno superiornu i povišeno empatičnu naivnu žrtvu – što može i ne mora biti slučaj. Dakle narcizam i suovisnost nisu suprotnosti nego dvije paralelne varijable gdje suovisnost može postojati bez narcizma (govorimo o jednoj osobi) a narcizam bez suovisnosti ne može.
Pojam suovisnosti kakvim ga podrazumijevamo danas popularizirala je Melody Beattie u svojoj knjizi Codependent no more (1986.) koja je prodana u 8 milijuna primjeraka – i koja otvara veliku temu koja danas broji stotine knjiga raznih autora.
Kakva je to onda suovisna osoba?
Suovisna osoba nema čvrste osobne granice, ne zna reći „ne“ – pogotovo u bliskim odnosima, ima sniženo samopouzdanje, nije navikla stavljati sebe na prvo mjesto, nije svjesna svojih želja i potreba – niti zna kako tražiti zadovoljenje istih u odnosima, uvijek stavlja drugu osobu „ispred sebe“, strahuje od konflikta, osjeća se nekompetentnom, teško joj je biti sama (bez partnera), uzima odgovornost koja nije njezina na sebe – sklona je anksioznosti, panici i strahu (pogotovo od napuštanja).
Svoj identitet i značaj vidi i ostvaruje kroz drugu osobu i svoju ulogu u tuđim životima. Svaka osoba je „druga osoba“ tj u svakom odnosu je „druga osoba“ bitnija od nje same – tj automatski se stavlja u inferioran položaj u svim odnosima.
E sad – tu nastaje problem u percepciji takve osobe (od nje same i od okoline) kao „krasne, divne, požrtvovne, žrtve drugih, samo na druge misli, moralno superiorna, skromna, nezahtjevna“ – što u teoriji može biti slučaj ali u praksi češće nije – osoba jednostavno ima strah od života i osamljenosti (i nije u doticaju sa sobom) pa se zato ponača kao „otirač“, a da se lakše pomiri sa vlastitom manjkavošću i strahom – sebe sebi i na van nazove svojevoljno požrtvovnom / moralno ili empatijski superiornom – „sve je dala – a samo malo traži za uzvrat“.
Užasno puno loših dinamika se tu javlja – osoba je nazadovoljna sa svojim životom (najčešće počinje to shvaćati kad već krene anksioznost ili depresija), ne razumije kako drugima polazi za rukom ostvarivanje ciljeva, želja i potreba – s druge strane – samim time što nema čvrste (ili bilo kakve) osobne granice (+ nekako je vidno „gladna“ ljubavi i zajedništva) nerijetko će nabasati na predatora – narcisa, običnog manipulatora – nekoga tko će je iskorištavati.
Samim time što nesvjesno vjeruje da ne zaslužuje puno tj – pravilnije rečeno – vjeruje da ne vrijedi – posezat će za „manjim“ i prelaziti preko stvari preko kojih se ne bi trebalo prelaziti (neće se ljutiti ni svađati ili će unedogled opraštati – u ime tzv. ljubavi – dopuštat će prelaženje preko osobnih granica).
Naravno da takvo ponašanje (prvenstveno govorimo o partnerskim odnosima, ali možemo primijeniti i na prijateljstva i sve ostale odnose) ne dovodi do poboljšanja odnosa.
Pretpostavka da „što više sranja istrpimo – to će nas osoba više voljeti“ nije istinita – dešava se upravo suprotno – okolina nas cijeni sve manje – a mi postajemo sve više nezadovoljni, ogorčeni, pasivno agresivni, zavidni drugima, depresivni, ojađeni i s vemenom počinjemo „pucati“ na neki od načina – ovisnost, impulzivnost, nestabilnost, psiho-fizičke bolesti i sl.
Vjersko i kulturološko veličanje patnje (i nagrade koja će kao neminovno uslijediti) svakako ne pomaže.
Često su ovisničke ličnosti ovisne o više stvari, ne samo o partneru – npr. alkoholizam, šopingholičarstvo, pretjerano vježbanje i sl – sve moguće kompulzivne radnje koje odvlače osobu od toga da se suoči sama sa sobom.
Recimo ja se skroz mogu povezati s takvim ponašanjem – bježanjem od sebe u sve i svašta – od odnosa do kupnje preko alkohola do perfekcionizma – skroz mi je jasno i razumljivo kako i zašto se to događa. Ono što je pozitivno – moguće je iz tog začaranog kruga izaći.
Za početak, u taj krug se ne ulazi slučajno.
Da bi osoba imala uvjerenje da „ne vrijedi“ – mora ga nekako stvoriti – to se dogodi u djetinjstvu kroz neadekvatno roditeljstvo i emocionalno nezrele roditelje koji na dijete nameću odgovornost da „vodi brigu“ o njihovim osjećajima – umjesto da je obrnuto.
To „vođenje brige“ ide od agresivnog „pazi da me ne razljutiš“ do prividno benignijeg „pazi da me ne razočaraš/rastužiš“ – koje je jednako devastirajuće jer dijete konstantno strepi od neke vrste kazne, posramljivanja i panike ako ne uspije u svom „poslu“.
Dijete neminovno ne uspijeva u regulaciji osjećaja roditelja, dok istovremeno svoje osjećaje, želje i potrebe potpuno zanemaruje i s vremenom ih gubi iz kontakta. To je također plodno tlo za razvoj perfekcionizma i radoholičarstva – „nikad nije dovoljno“, „nikad nije dovoljno dobro“.
To predstavlja obrazac za sve daljnje odnose gdje takva osoba „traži“ nešto slično, prepozna emotivno nezrele i nedostupne osobe (koje ih podsvjesno podsjećaju na roditelje – te ih privlači osjećaj poznate dinamike – „odmah smo kliknuli“, „kao da se znamo iz prošlog života“ i sl – da – znaju se iz dinamike u prethodnom odnosu roditelj – dijete).
Što napraviti kada uvijek „padamo“ na emotivno nedostupne disfunkcionalne ljude?
Hm..sada znamo zašto se to dešava (jer nam je poznato) – a kako da prestane biti tako – to je pitanje za psihoterapiju / savjetovanje, ali i za osobno promišljanje – kako povjerovati da vrijedim?
Samo-ljubav (selflove, selfcare) treba graditi iz svih smjerova – prvo sama spoznaja i osvještavanje da nam nedostaje – je već puno. Prvi korak.
Onda se trebamo nekako sami sa sobom dogovoriti jesmo li spremni na promjenu – jer promjene nisu lake i gotovo uvijek dovode to toga da gubimo neke ljude iz svog života i da od nekih navika moramo odustati i usvojiti nove.
Kada se odlučimo da ipak želimo promjenu – napadamo na svim frontovima – prestanak ili barem smanjenje svih ovisnosti (alkohol, cigarete i sl), što zdravija prehrana, dovoljno sna, tjelovježba, briga o fizičkom i psihičkom zdravlju – takvim ponašanjem pokazujemo sebi da smo vrijedni brige i da držimo do svoje dobrobiti (kao primjer i drugima kako se s nama ponašati, ako sami sebe očajno tretiramo – teško da će nas itko tretirati bolje).
Tu je ključno postaviti osobne granice i naučiti se asertivnom ponašanju – zauzimanju za sebe i prepoznavanju vlastitih želja i potreba – te razvijanje vještina kako doći do zadovoljenja istih.
Nakon toga slijedi revizija odnosa i ostajanje u odnosima koji za nas imaju smisla – isključivo sa ljudima koji poštuju naše granice – ostali odlaze u prošlost.
Takve odluke je teško donijeti – ali je i nužno.
Tu je naravno vrlo važno osvjestiti i svoja toksična ponašanja i nepoštivanje tuđih granica – te poraditi i na tome, kao i na tome da ne uzimamo tuđu odgovornost, da ne spašavamo druge i sl – sve automatske uhodane obrasce.
Kažu da dijete koje je spašavalo svoje roditelje – danas spašava cijeli svijet. I jedno i drugo je nemoguća misija i od toga treba o-dus-ta-ti.
I kao što kaže Yalom – jednom moramo napustiti nadu u bolju prošlost.
Jednom kada vidimo da nas ljudi mogu poštovati (jer ništa drugo ne prihvaćamo) – poštovat ćemo i sami sebe više – te napokon ući u pozitivan začarani krug gdje se dobre stvari umnažaju.
Osim na kognitivnom nivou, sva ta nova uvjerenja treba usaditi i u emocionalno biće (iz kojeg ujedno treba odstraniti štetne naučene šprance).
Cilj nije savršen život – već bolji odnos sa sobom – koji onda rađa osjećaj sreće i zadovoljstva samim „bivanjem“ – nismo ovisni o drugima – te onda u odnose ulazimo opušteni i biramo samo ono što nam odgovara.
Veliki dio procesa dolaženja do samoljubavi i prihvaćanja sebe (prvo se moramo prihvatiti da bi se promijenili) jest empatija prema samome sebi, smanjenje samokritike, davanje sebi vremena i oduška – i dopuštenje da budemo nesavršeni, neproduktivni, da imamo slabosti – da napokon prihvatimo svoju ljudskost.
Zbog kompleksnosti i dugotrajnosti tog procesa – svakom bi savjetovala da potraži profesionalnu pomoć u tome – pogotovo što je i sam odnos klijent – psihoterapeut ljekovit – jer predstavlja obrazac bliskog emotivnog odnosa i kontakta koji se temelji na poštovanju, razumijevanju i uvažavanju različitosti – kakve treba njegovati i u privatnom životu.
Dio procesa „nalaženja sebe“ sastoji se u tome da stvorimo vlastitu životnu filozofiju – koje su naše temeljne životne vrijednosti, kakvi želimo biti, bez čega ne možemo, čemu težimo, tko smo mi, što je za nas smisao života – za razliku od automatskog prihvaćanja one u kojoj smo se rodili (obitelj, društvo) – iako je naravno i možemo prihvatiti, ali ne bez kritičkog razmatranja. Živjeti „svoj“ život autentično je ono što na kraju dana ljude čini sretnima.
Dakle, suovisan se može biti i ostati – a moguća je i promjena ukoliko osoba odluči raditi na promjeni.
Trauma bond – Traumatska povezanost /Ovisnička veza
Kad sam prvi put čula za pojam „trauma bond“ mislila sam da se odnosi na neku traumu koja veže dvoje ljudi – tipa bili su skupa u ratu i to iskustvo ih povezuje i koliko god drugima to iskustvo objašnjavali drugi nikada neće znati kako je točno bilo – osim te osobe koja je isto bila tamo – pa ih eto trauma povezuje u razumijevanju jedno drugoga. NE.
To nema veze s tim.
Trauma bond je naziv za nešto što se u psihologiji naziva „intermittent reinforcement“ („isprekidano pojačanje“ laički prevedeno) i predstavlja moćan alat uvjetovanja nečijeg ponašanja.
Ukratko, eksperimenti na miševima pokazali su da razine dopamina (jednog od hormona sreće, uz serotonin recimo – dakle želimo ih imati u životu u što većoj mjeri) koje miševi osjećaju kada dobiju nagradu nakon nekog čina – drastično skaču ako nagradu nasumično i ne dobiju.
Recimo miš mora stisnuti neki gumb i dobije hranu. Poraste mu dopamin (em od hrane em što je dobio nagradu).
Ako stisne gumb i ne dobije ništa – ne prestaje se truditi – stišće opet – te mu u tom procesu gdje „možda dobiva nagradu“ dopamin skače skoro 3 puta više (googlajte intermittent reinforcement i kliknite slike/images i vidjet ćete graf).
Miš će stiskati gumb do zadnjeg atoma snage – dok ne crkne – iako nagrada ne dolazi – samo zato što je prije dolazila (dovoljno je samo da tu i tamo dobije nagradu i neće prestati).
To je ukratko i veza s narcisom.
I osnovna dinamika kockanja.
Da još proširimo metaforu – gladnog miša ćemo lakše natjerati na gumb-igrice od miša koji nije gladan ili koji ima više izvora hrane (što bi u čovjeku bila samoljubav, prijatelji, socijalna podrška).
Da se prebacimo na ljude – osoba koja je naučena u djetinjstvu na nasumično dobivanje pažnje i ljubavi i činjenje raznih stvari za nju – jer su roditelji u najmanju ruku emocionalno nezreli (ako ne i poremećenih linosti, ovisnici, zlostavljači i sl) – predodređena je da upadne u takvu igru i u odraslom dobu.
Naravno, ne upadne iz čista mira u takvo nešto – sa svjesne strane nitko ne izabire takvo nešto – radi se o nesvjesnim emocionalnim obrascima – ali i da bi njih pokrenuo narcis / manipulator / predator mora učiniti određeni trud – koji nazivamo love bombing – bombardiranje ljubavlju.
O love bombingu smo već govorili u prošlom blogu – kako predstavlja „više od onoga na što smo navikli“ – jednu brzu instantnu povezanost, osjećaj da smo „viđeni, cijenjeni i voljeni baš onakvi kakvi jesmo“ (kao majčina ljubav kakva bi trebala biti – bezuvjetna i beskrajna) – filmsku sudbinsku ljubav – koju narcis pravilno izrežira imajući kognitivnu empatiju i razumijevajući što nekome treba da „skroz padne“.
Tipa djevojci koja nema puno samopouzdanja oko fizičkog izgleda potencirat će koliko je prelijepa, onoj koja nije sigurna u svoju pamet isticat će koliko je pametna i sl – u svakom slučaju ljubav njegovog života – idealna i nezamjenjiva.
Žrtva (koja može biti bilo kojeg profila, čak i inače osoba koja ne bi pala na manipulaciju – ali je recimo u nekoj životnoj krizi) je vrlo brzo opijena tom fantazijom.
Što pametniji narcis – to pametnija žrtva („kakav ti je plijen – takva si zvijer“) i bolja manipulacija na snazi.
Teško je ne-izidealizirati nekoga tko idealzira nas – te se desi obostrana idealizacija (pogotovo ako smo gladni ljubavi, nemamo samopouzdanja, emocionalne zrelosti, osobne granice i sl.)
Ali u jednom trenu – baš kao i toksična majka, i narcis počinje svoju ljubav uvjetovati i tražiti greške na dosada idealnom partneru.
Taj proces devaluacije partnera potpuno destabilizira – osoba ne može vjerovati što se dešava i trudi se iz petnih žila vratiti osobu kakvom se narcis predstavljao na početku veze – ali se to nikada ne dogodi – barem ne trajno – dogode se periodi re-idealizacije ili samo ne-zlostavljanja i uglavnom žrtvi to bude dovoljno da ostane u vezi.
Osim same devaluacije u takvim vezama javlja se psihičko zlostavljanje, sluđivanje (gaslighting), kontrola (coercive control – vrijeđanje, prijetnje, ponižavanje, zastrašivanje), izrazita ljubomora, verbalno nasilje – a u težim slučajevima i fizičko i seksualno nasilje.
Narcis / zlostavljač u svojoj kontroli često žrtvu izolira od njezine dotadašnje socijalne podrške, prijatelja i obitelji, te nerijetko učini i financijski ovisnom o sebi – što čini traumatsko vezivanje još težim za prekidanje. Također ako dođe do braka i djece – žrtvi je izrazito teško otići (pogotovo ako postoje prijetnje) – i zato što (s pravom!) ima osjećaj da ju institucije i društvo ne razumiju – što ju dodatno re-traumatizira (umjesto da joj pruže pomoć).
Ovdje prvenstveno mislim na slučajeve kada uz svo zlostavljanje postoji i fizičko nasilje – čak i takvi slučajevi su neprepoznati od društva („zašto nije otišla?“) – a o razumijevanju psihičkog i emocionalnog nasilja bez fizičkog zlostavljanja neću ni govoriti jer je to još uvijek gotovo i nepoznanica u našem balkanskom mentalnom sklopu gdje roditelji još uvijek tuku djecu – a kritike i sl se niti ne računaju kao negativno iskustvo – već korektivno.
Tipičan ciklus traumatskog vezivanja izgleda ovako: idealizacija – devaluacija – odbacivanje (discard) – zamjena (replacement). Zamjena se odnosi na „prelaženje“ narcisa na novog partnera. Između devaluacije i odbacivanja postoji mnogo ciklusa ponovne idealizacije na kraće vrijeme koja se izmjenjuje sa devaluacijom – u principu, žrtva se pokušava prilagoditi i „popraviti“ ali ne uspijeva.
Kada žrtva odluči otići – i ode – često slijedi hoovering („usisavanje“ natrag u dinamiku – pojam dolazi od branda za usisavače Hoover) re-idealizacijom i ponovnim kraćim love bombingom. I ciklus kreće ispočetka.
Hoovering se događa i kasnije u životu – kada narcis odluči vratiti narcističko napajanje iz prošlosti – „obnoviti vezu“ – pogotovo u slučaju naglog gubitka narcističkog napajanja (primjer – javi se bivšoj žrtvi nakon 5 godina od prekida jer je shvatio da je ona „ljubav njegovog života“ – a zapravo ga je netko naglo ostavio i ne može dana biti sam pa se vraća stari izvorima).
Ono što narcisu pomaže u trauma bondu (pa i hooveringu) je to da je žrtvi užasno teško ikome objasniti što se točno događa i kakav je narcis zapravo – jer „na van“ i dalje djeluje savršeno (ili barem jednako dobro) kao na početku – pogotovo ako je dobar manipulator i šarmer – što često jesu.
Tu se onda zna činiti da se žrtva mijenja – postaje nesretna, zbunjena, osjeća se ludom, „propada“ psiho-fizički – a narcis sjaji u punom sjaju kao i uvijek i teško je neukom oku izvana tu shvatiti što se u biti događa.
Tu narcisu svjesno i nesvjesno pomažu leteći majmuni – „flying monkeys“ (pojam preuzet iz Čarobnjaka iz Oza – leteći majmuni zatočeni prokletstvom zle vještice – koju kada Dorothy ubije – bivaju oslobođeni njezinog utjecaja) – ljudi koji su na „njegovoj strani“ ili „začarani njime“.
(Pojam letećih majmuna, triangulacije i gaslightinga biti će detaljnije objašnjen u sljedećem blogu.)
Zašto bi žrtvi trebao itko da joj potvrdi njezinu stvarnost? – nameće se pitanje.
Zato što je „izluđena“ gaslightingom („nisam to rekao“, „ti si luda“, „mora da si umislila“ i sl), iscrpljena emotivnim rollercoasterom (volim te – mrzim te, idealizacija – devaluacija, savršena si – ništa s tobom ne valja), samoj joj je teško pomiriti se s činjenicom da je njezin princ na bijelom konju u biti obična dvolična zmija koja joj siše krv (užasno je to teška i bolna spoznaja – skoro kao „majka me ne voli“ – zbog intenziteta bezuvjetne ljubavi na početku) – javljaju se obrambeni mehanizmi psihe – negiranje, racionalizacija i drugi, nastupa kognitivna disonaca – cijeli psiho-fizički sustav žrtve opire se novim spoznajama jer su previše bolne – i onda svakako ne pomaže to što od bliskih ljudi dobija komentare „možda si preosjetljiva“, „svi su muškarci takvi“, „ni jedna veza nije idealna“, „sigurno nije tako mislio“ – te joj to produbljuje sumnju u vlastitu procjenu.
Tu ne pomaže niti činjenica da žrtva često izgleda kao netko tko ima problem – mršavi, deblja se, propije se, padne u depresiju, postaje anksiozna, reaktivna i kratkih živaca – opet, neukom puku – ona izgleda kao „ona problematična“. Iskusnije oko vidi i zna da je to manifestacija neadekvatne okoline / zlostavljanja.
Tu mi se čini ključno da žrtva nađe barem jednu osobu koja će joj povjerovati u potpunosti – to zlata vrijedi i ta spoznaja da „nije luda“ je prvi korak ka promjeni – prvo razmišljanja, pa i djelovanja. To može biti prijatelj/ica ili stručnjak (koji razumije – nažalost ima i onih koji ne razumiju – ako tražite profesionalnu pomoć – nemojte prestati s potragom dok ne nađete osobu koja vas razumije).
Razotkrivanje narcisa njegovoj okolini je često borba s vjetrenjačama – i nemojte trošiti svoju energiju na to – spasite sebe i gledajte da je vama dobro – a narcisa pustite u ku*ac.
S vremenom će se sve iskristalizirati bez da ikoga u išta uvjeravate.
Ono što je važno je da smanjite ili prekinete kontakt s osobama koje vam ne vjeruju ili nedajbože krive vas za prekid veze ili to što se ne želite pomiriti s narcisom – koji je u biti divan a vi ste preosjetljivi.
Takvi ljudi vam ne trebaju – radi vlastitog zdravlja maknite se od njih ili postavite čvrstu granicu.
Ne morate nikome argumentirati i dokazivati da ste zlostavljani niti braniti svoj stav, prekid ili sl.
Vjerujte sebi.
I za kraj, malo filozofsko – analitičkog aspekta „što se tu u biti zbiva“ u narcisu u njegovim vezama i zašto kreće devaluacija – budite spremni napregnuti apstraktno mišljenje.
Kao što smo do sada spomenuli kroz blogove – narcis nije nikada „odrastao“ u emocionalnom i psihičkom smislu – nije prošao zdravu separaciju od majke – onu ranu u kojoj shvaća da on i majka nisu jedno (jer je majka bila neadekvatna (dead mother) – narcis shodno tome sebe ispercipirao lošim objektom (bad object)) – a i onu kasniju gdje ima prava na vlastitu osobnost i autonomiju. Sve je u razvitku pošlo po krivu – da pojednostavimo.
Još jedna stvar koju znamo je da mozak „vrti“ i emotivne obrasce i nedovršene poslove – u nadi da će ih napokon uspješno riješiti.
I što onda biva u praksi (na nesvjesnoj razini) – narcis nađe partnericu – izidealizira je do besvjesti – čime ju natjera da ona izidealizira (znam da nije riječ, da Anić ne bi odobrio – ali biram da me nije briga) njega – gdje oboje upadaju u tzv „psihozu u dvoje“ (folie e deux, shared psychosis) – u širem smislu govoreći. Tu čak i narcis povjeruje u to svoje sranje – prilično sam sigurna da je to istina – jer mu je potrebno da osjeti ljubav percipirano savršene osobe (pa mora i sam povjerovati da je savršena).
Zašto?
Jer s tim napokon dobije majčinu ljubav – djetetu je majka savršena, a i ono je njoj i to je ta „veza“ koju narcis pokušava iskreirati – ta bezuvjetna čista beskrajna majčina ljubav.
Ono što se dogodi nakon toga je da narcis uvidi da on nije bezuvjetno prihvaćen (tipa partnerica se ljuti kad ju laže) i onda je on „kažnjava“ devaluacijom jer „nije dobra majka“ jer ga ne prihvaća bezuvjetno.
Ono što se paralelno događa je dinamika da nakon što narcis uspostavi željenu i zadovoljavajuću vezu s „majkom“ – pokušava izrežirati pravilnu separaciju od iste – želi se separirati / odrasti / postati autonoman / krenuti dalje u razvoju – tu žrtva ne shvaća što se sad tu događa i zašto je se odbacuje (proces zdrave separacije se, naravno nikad ne desi, niti je moguć).
U vezi dva narcisa ili narcisa i bordera imamo paralelne procese dvojnog majčinstva (dual mothership) – gdje partneri jedno u drugome i jedno s drugim proživljavaju odnos majka – dijete – istovremeno bivajući i jedno i drugo.
Zato su takve veze često „neraskidive“ iako su duboko disfunkcionalne.
Narcis nikad neće naći majku, nikad neće proći kroz zdravu separaciju i nikad neće odrasti.
To je jednostavno to – daljnjeg stupnja razvoja za njega nema – on će vrtiti ovaj ciklus zauvijek.
Varijante su da ovaj ciklus ponavlja sa istom partnericom ili da je u braku pa ovo vrti sa raznim ljubavnicama – ili serijski monogamno – nebitno kako – ali to uvijek vrti – kao slomljena ploča.
Kratkoročne promjene u ponašanju narcisa su moguće – principom mrkva/štap, nagrada/kazna – davanje/uskraćivanje narcitičkog goriva – ali promjene dinamike veze ili promjene samog narcisa su nemoguće.
Isto tako s druge strane smatram da je svjesno odabiranje štetnih stvari u životu okej – alkohol, droga, veze s narcisima – ako je to naša odluka i procjenimo da imamo više gušta nego štete i da ćemo se promjenom pozabaviti kasnije ili nikad – to je skroz legitimno – ključno je to da je svjesno.
Ono što je važno je ne lagati sebe – jer nas to udaljava od nas samih.
“Sooner or later she had to give up the hope for a better past.” – Irvin D. Yalom
U sljedećem blogu (ili sljedećih nekoliko) očekuju vas objašnjenja ovih pojmova:
C-PTSD – komleksni PTSP
Scapegoat – Žrtveno janje
Golden child -Zlatno dijete / Miljenik
Manipulation – Manipulacija
Narcissistic abuse – Narcističko zlostavljanje
Narcissistic supply – Narcističko napajanje / Narcističko gorivo
Love bombing – Bombardiranje ljubavlju
Red flags – Crvene zastavice / Znakovi upozorenja
Idealization – Idealizacija
Future faking – Laganje o budućnosti / Manipulacija lažnim planovima
Triangulation – Triangulacija
Word salad – Salata od riječi
Gaslighting (crazy making) – Sluđivanje / Izluđivanje / Gaslighting
Flying monkeys – Leteći majmuni (narcisovi nesvjesni pomagači)
Enablers – Oni koji omogućuju / Pomagači
Devaluation – Devaluacija / Omalovažavanje
Discard – Odbacivanje / Potpuno poništenje
Hoovering – Ponovno „usisavanje“ / Ponovno povezivanje
Re-idealization – Ponovna idealizacija
Gray rock – Tehnika sivog kamena / Gray rock tehnika
No contact – Prekid svakog kontakta / No kontakt
Narcissistic smirk – Narcistički podsmjeh
Narcissistic stare – Narcistički pogled / Narcistiko zurenje
Narcissistic mortification / disintegration – Narcistička mortifikacija / dezintegracija /Raspad narcisa
Dog-whistle abuse – Nevidljivo zlostavljanje
Silent treatment / Stonewalling – kažnjavanje šutnjom, povlačenje iz razgovora
Kognitivna disonaca
Izvori:
Iz glave – sve naučeno u zadnjih osam godina interesa za ovu temu
Sam Vaknin
Psihoanalitičke teorije – Kernberg, Kohut, Freud, Horney, Lancan, Adler, Fromm
I.Yalom
Ukoliko smatrate da bih Vam mogla u pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me
putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com
Tihana Gamble, savjetovateljica za mentalno zdravlje i edukantica Gestalt psihoterapije