Kako ih prepoznati, razumjeti njihov utjecaj na vaš život i iscijeliti se od distanciranih, hladnih ili sobom zaokupljenih roditelja
Što je self uloga, a što istinski self?
Što je iscjeljujuća fantazija i zašto ne funkcionira?
Tko internalizira, a tko eksternalizira? Što je emotivni rad?
Kakva je to pozitivna dezintegracija?
Nastavljamo gdje smo stali –
4. Kako djeca reagiraju na emocionalno nezrelo roditeljstvo?
Kada emocionalno nezreli roditelji (ENR) ne mogu ispuniti djetetove emocionalne potrebe, dijete stvara tzv. iscjeljujuću fantaziju (definicija iscjeljujuće fantazije, self-uloge i pravog selfa – u prethodnom blogu) koja mu daje nadu kako će njegove emocionalne potrebe biti u potpunosti zadovoljene jednog dana – u budućnosti.
Dijete također pronalazi self-ulogu za koju smatra da će mu donijeti najviše pozitivne pažnje u obiteljskom sustavu, prvenstveno od roditelja.
Život iz self-uloge (blaži oblik lažnog selfa – pa sve do potpunog lažnog selfa) onemogućuje razvoj potpunog potencijala djeteta – i kako smo već spomenuli – potencijalno vodi u psihičke probleme – najčešće depresiju i anksioznost – ali i druge smetnje kao što su – osjećaj nezadovoljstva životom, nejasan identitet, nemogućnost razabiranja vlastitih želja i potreba, pa tako ni doživljavanja sreće i zadovoljstva, te mnoge druge poteškoće.
Istinski self biva ugušen obiteljskim pravilima koja na prvo mjesto stavljaju roditeljske potrebe.
Neinvestiranje u pravi self dovodi do sabotiranja bliskih odnosa u odraslom dobu. Nemoguće je graditi duboke i zadovoljavajuće odnose iz pozicije self uloge – koja se nažalost najčešće nastavlja i u odraslom dobu.
Ako se ljudi ne povezuju iz pozicije pravog selfa – veza nije ništa drugo nego glumačka predstava između dvije self uloge.
Održavanje self uloge oduzima energiju i vitalnost – puno je zdravije, jednostavnije i vitalnije „biti ono što jesi“. Ali kako vidimo, nije to uvijek jednostavno – niti biti niti znati tko smo – pogotovo nakon mnogo godina življenja iz self uloge – stvara se strah od razotkrivanja.
Djece ENR se bore s manjkom ili izostankom emocionalne angažiranosti svojih roditelja na jedan od dva načina – internalizacijom svojih problema ili eksternalizacijom istih.
Koji stil će dijete izabrati ovisi o karakteru, ličnosti i psihičkoj konstituciji djeteta (već objašnjeno u prethodnom blogu na temu „zašto sva djeca ne izaberu tzv. pozitivne self-uloge“).
Jedan stil nošenja sa problemima dominira, internalizacija ili eksternalizacija, ali javlja se i drugi – pogotovo pod povišenim stresom.
Primjer – osoba koja je inače „mirna i sabrana“ odjednom „pukne“ i ponača se potpuno u neskladu s karakterom – npr. drogira se i ponaša neodgovorno (primjer nekoga koji internalizira, ali pod povišenim stresom eksternalizira)
Kakvi su oni koji internaliziraju?
Oni koji internaliziraju su mentalno aktivni i vole učiti. Pokušavaju riješiti probleme samorefleksijom i trudom da nauče nešto iz svojih grešaka– tj. da mijenjaju i modificiraju ponašanje dok ga roditelj ne odobri.
Instinktivno preuzimaju odgovornost za samostalno rješavanje problema, glavni izvor anksioznosti im je osjećaj krivnje kada ne uspiju svima ugoditi i strah da će biti „otkriveni“ i nazvani prevarantom.
Njihov najveći nedostatak u odnosima je to što daju i žrtvuju previše, a onda postaju ogorčeni zbog toga – jer osjećaju da ne dobivaju jednako mnogo za uzvrat ili da nisu dovoljno cijenjeni.
Njihova self uloga daje prioritet drugima, što je popraćeno iscjeljujućom fantazijom da mogu promijeniti osjećaje i ponašanja drugih ljudi svojim ponašanjem.
Emocionalna nepovezanost predstavlja im veliku bol i patnju zbog njihovog velikog emocionalnog kapaciteta i širokog emocionalnog okvira. Njihovi životi događaju se „iznutra“ pa im emocionalna samoća posebno teško pada.
Neke od najvažnijih osobina osoba koje internaliziraju:
- perceptivni su i često u introspekciji
- osjetljiviji su od osoba koje eksternaliziraju na osjećaje drugih i zbivanja u okolini
- imaju jake emocije koje najčešće ne iskazuju na van
- imaju snažnu potrebu za povezivanjem i instinkt za iskrenu interakciju
- izrazito su samostalni i samodostatni – ne vole tražiti pomoć, a ako to i učine, često se ispričavaju
- postaju „nevidljivi“ i lako ih je zanemariti
- ne prepoznaju zlostavljanje kojem su izloženi (u dječjem dobu i kasnije kad odrastu)
- obavljaju većinu emocionalnog rada u svim svojim odnosima, te zapostavljaju svoje potrebe
Kakvi su oni koji eksternaliziraju?
Oni koji eksternaliziraju su reaktivni i impulzivno kreću u akciju kako bi se što prije riješili anksioznosti – djeluju prije nego što promisle.
Najčešće nisu skloni samorefleksiji, pripisuju krivnju drugima ili okolnostima, a ne sebi i svojim postupcima. Život doživljavaju kao iskustveni proces pun pokušaja i pogrešaka, ali rijetko uče iz svojih grešaka. Čvrsto vjeruju da se vanjske okolnosti moraju promijeniti da bi oni bili sretni, te da kada bi im drugi dali ono što žele od njih – da bi postigli sreću.
Njihov mehanizam suočavanja je često samoporažavajuć i neefikasan – pa se okolina mora uključiti kako bi pomogla u riješavanju situacije i štete izazvane njihovom impulzivnošću. Često osjećaju da su im kompetentni ljudi dužni pomoći i vjeruju da nije fer što se drugima događaju dobre stvari.
Imaju ili jako malo ili previše samopouzdanja, te ovise o vanjskoj validaciji i utjehi – stoga su podložni ovisničkim ljubavnim odnosima, ovisnostima o supstancama i svim drugim momentalnim zadovoljenjima potreba – teško reguliraju odgođenu gratifikaciju.
Glavni izvor njihove anksioznosti je da će „ponestati“ vanjskog izvora na kojemu počiva njihova sigurnost (ljubavni odnos, status u društvu, supstance ovisnosti).
Najveći problem u odnosima predstavlja im to što ih privlače impulzivni ljudi, od kojih potpuno ovise za osjećaj podrške, pripadanja i stabilnosti.
Otvoreno ispoljavaju svoju anksioznost, bol ili depresiju. Kada se suočavaju sa posljedicama svoje impulzivnosti – postaju ranjivi na snažne ali kratkotrajne osjećaje srama i neuspjeha – ali vrlo brzo posegnu za poricanjem da bi izbjegli osjećaj srama (s kojim se teško nositi). Da bi izbjegli osjećaje samo-mržnje i samo-prezira – istih se oslobađaju tako što krive druge (projekcija) ili vanjske okolnosti.
Većina ENR eksternalizira – krive vanjske okolnosti za svoje ponašanje. Bivaju preplavljeni emocijama, poriču ozbiljnkost problema ili krive druge. Smatraju da se realnost mora prilagoditi njihovim željama, dok se zreliji ljudi hvataju u koštac sa stvarnošću i prilagođavaju joj se.
U najekstremnijim slučajevima ljudi koji eksternaliziraju su društveno neprihvaćeni, sociopatni, psihopatni, narcistični, grabežljivci koji koriste druge kao resurse za eksploataciju.
Blaži oblici eksternalizacije mogu s godinama i starenjem postati otvoreniji za osobni razvoj i samorefleksiju.
5. Psihički slom i buđenje istinskog selfa
Istinski self pronaći će način da se izrazi, čak i usprkos našim naporima da igramo self-ulogu ili pokušamo ispuniti iscjeljujuću fantaziju.
Buđenje potreba istinskog selfa može se u početku činiti kao da nam se život raspada.
Uznemirujući simptomi kao što su depresija, anksioznost, napadi panike i bijesa, kronični stres, nesanica – pa i somatske bolesti – mogu biti znaci da su strategije za preoblikovanje stvarnosti korištene u prošlosti postale neodržive – događa se „buđenje“ iz pogrešne uloge koja se predugo igrala.
(o istinskom selfu sam pisala u prijašnjem blogu – koliko je bitan, kako teži samoaktualizaciji, kako prava sreća i bliskost mogu proizaći samo životom iz stvarnog selfa)
Emocionalni stres / psihičke tegobe su signal da postaje sve teže ostati emocionalno nesvjestan. Psihoterapija i druge terapijske metode pomažu nam da postanemo svjesni istina koje su duboko u nama i da se povežemo sa vlastitim osjećajima – da integriramo svoje biće, postanemo svjesniji sebe i svojih potreba i da živimo autentičan život.
Razvojni psiholog Piaget (1963) uočio je da se ljudi moraju osloboditi starih mentalnih obrazaca da bi se stvorio novi obrazac potaknut novootkrivenim saznanjima – taj unutrašnji preokret nužan je za kontinuirani intelektualni razvoj.
Poljski psihijatar Dabrovski dolazi do spoznaje da je emotivni stres potencijalno znak razvoja, a ne bolesti – „pozitivna dezintegracija“ – snažna potreba za promjenom i rastom – dezintegracija stare ličnosti, reorganizacija i ponovna integracija autentičnije ličnosti – svog pravog selfa.
Iako nesigurnost koja je svojstvena ovom procesu samoispitivanja može izazvati anksioznost, krivnju ili depresiju, na kraju ipak gradi jaču i fleksibilniju ličnost.
Buđenje iz stare self uloge nosi mnogo izazova – budi nam je (opravdani) bijes, ljutnja, razočaranje, žalovanje, „razbijaju“ nam se neke općeprihvaćene istine (sve majke vole svoju djecu, moram biti dobra da bi me voljeli, ne smijem pokazivati ljutnju niti iskazivati svoje potrebe i sl), prestajemo idealizirati ljude (što je dobro – pogotovo za ljubavne veze), javlja nam se (možda po prvi puta) želja da brinemo o sebi, da se prihvatimo u potpunosti i da volimo sami sebe – sve do doprinosi razvoju većeg samopouzdanja i samopoštovanja.
„Buđenje“ nam dovodi i novi set vrijednosti – našu filozofiju života, naš kod i moral po kojem živimo, i oslobađa nas od od problema koje nosimo iz djetinjstva.
6. Kako izbjeći upadanje u zamke emocionalno nezrelih roditelja?
Tokom odrastanja svi dolazimo do trenutka spoznaje da su roditelji „samo ljudi“ i da nema savršenih roditelja.
Ipak, postoji razlika između te spoznaje i spoznaje da su emotivno nezreli i/ili emocionalni, psihički, verbalni (i na druge načine) zlostavljači. Iako se može činiti da je djeci (pa i odraslima) zlostavljanje jasno „u trenutku zbivanja“ – tome nije tako – razbijanje fantazije o dobrim roditeljima onemogućuje prihvaćanje da smo bili zlostavljani (da je njihovo ponašanje zlostavljačko) još dugo godina nakon samog zlostavljanja (koje se na modificirani način – kontrolom, emocionalnom ucjenom i sl – proteže i na odraslu dob).
Tome je tako iz mnogih razloga – biološki moramo vjerovati da nas vole jedini ljudi koji nas okružuju kad se rodimo – kulturološki je tabu prozvati roditelja zlostavljačem – dapače – snažna dogma o vrijednosti obitelji i poštovanju roditelja koji sigurno uvijek čine najbolje što mogu – sveprisutna je i do dan danas se pobijanje iste, u općoj populaciji, smatra kontroverznim.
U slučaju da odlučimo s njima ostati u kontaktu – za svoje dobro, moramo modificirati odnos.
Najvažnije je da radikalno prihvatimo da se oni nikada neće promijeniti – da nikada nećemo dobiti onakvu ljubav i prihvaćanje kakvo smo željeli.
Izrazito je bitno postaviti čvrste osobne granice (iako se to njima neće sviđati) i ne vraćati se u self ulogu u kojoj smo bili ranije (što zna biti teško jer se nezreli roditelji i prema odrasloj djeci ponašaju kao prema djeci – pa i u njima prorade dinamike koje su imali kao djeca u odnosu na roditelje – tzv. triggeri koji nas vraćaju u prošlost / emotivni regres i aktiviraju našu nekadašnju bespomoćnost).
Također je jako bitno proraditi osjećaje krivnje, srama, nezahvalnosti i sl koji se mogu javiti, pogotovo pod emotivnom manipulacijom roditelja. Nitko se ne želi osjećati kao loša osoba, stoga je vrlo bitno vjerovati svojoj istini i realnosti i ne podleći manipulacijama (izjave poput – sve smo ti dali, htjeli smo samo najbolje – a ti nama ovako, kako možeš biti takav/a prema majci i sl). Takva vrsta manipulacije spada u gaslighting, čak i kada roditelji djelomično ili u potpunosti vjeruju u to što govore.
Nitko nije tražio da se rodi – roditelji „prave“ djecu iz svojih potreba i vizija života – i pravno su za njih odgovorni, te se za tu djecu trebaju skrbiti. U idealnom slučaju, ako ne skrbe ili ne skrbe dobro – djeca će im biti oduzeta (a ne ostavljena na milost i nemilost, kako često biva u praksi).
Dijete kao takvo u cijeloj toj situaciji ne treba osjećati nikakvu (a pogotovo ne nametnutu) zahvalnost.
Roditelj ima sve biološko – kulturološke predispozicije da uz malo dobre namjere i ljuskosti ostane u dobrim odnosima sa svojim djetetom.
Koliko je u emotivni odnos uložio – toliko na kraju i od emotivnog odnosa dobiva.
Nažalost, postoje slučajevi kada odrasla djeca zauvijek ostaju žrtve svojih roditelja – i nisu tako rijetki.
Dijete s druge strane – nažalost – mora „pojesti tone i tone i tone govana“ prije nego što se usudi pomisliti da ga roditelj ne voli ili da je zlostavljajuć.
Ako se odlučimo na modificirani odnos, bitno je promijeniti ulogu iz koje tome odnosu pristupamo. Sada pristupamo iz uloge odraslog i svjesni smo da „imamo posla“ s emocionalno nezrelim ljudima. Važno je sve interakcije koliko je moguće promatrati sa distance i ne se u njih emotivno uključivati (štititi sebe od opetovanih emocionalnih povreda nije sebično).
Kako razgovarati s ENR:
- Tokom razgovora izražavajte se bez baziranja na odgovor
Recite što vam je na umu bez navigiranja razgovora ili predviđanja odgovora.
2. Stavite fokus na ishod razgovora, a ne na odnos
Pokušajte biti smireni, korektni, jasni u izražavanju i držite se pomalo poslovne forme razgovora – nemojte pokleknuti pri njihovim pokušajima da vas vrate u staru self-ulogu i uspostave dominaciju – pa čak ni ulogom žrtve (kada agresivne tehnike ne uspijevaju, obično pribjegavaju pasivno agresivnim tehnikama ili samosažaljevanju u svrhu toga da se osjećate krivima).
3. Upravljajte razgovorom umjesto da se u njega upuštate
Ne dopustite skretanje s teme, nemojte se uplesti u neku obiteljsku dramu, prihvatiti odgovornost koja nije vaša i sl.
Ako razgovor postane preplavljujuć ili se osjećate uznemireno, napravite pauzu, izađite na trenutak na svjež zrak, otiđite u kupaonicu i sl.
Zapamtite da vi ne možete spasiti svoje roditelje ili učiniti da se oni osjećaju bolje. Samo oni sami to mogu – a vrlo često im to nije u interesu (njima je često skroz zadovoljavajuća situacija u kojoj jesu i život kakav je – inače bi ga promijenili – jedino im smeta što ste se vi promijenili) – te predstavlja još jednu dječju fantaziju – „kada pomognem roditelju, vidjet će da vrijedim i napokon će me voljeti onako kako to oduvijek želim“.
Dječju self-ulogu vrlo je bitno napustiti – i zbog odnosa s roditeljima i zbog toga što ako je ne napustimo – upuštat ćemo se u ostale odnose u odraslom životu iz te dječje self-uloge.
Gorenavedeni način komunikacije vrlo je sličan tehnici gray-rock koja se savjetuje pri komunikaciji s narcisima ili ostalim toksičnim osobama – kada no-contact (prekid kontakta) nije opcija (recimo imate zajedničko skrbništvo nad djecom).
Gray rock tehnika savjetuje da se komunikaciji pristupa mirno, bez pokazivanja osjećaja, da se ne „nasjeda“ na provokacije, da se koristi što manje riječi i odgovori na samo apsolutno nužna pitanja (ili postavljanje jasnih i kratkih pitanja) i da se sugovorniku apsolutno ne da ništa „od sebe“ – svojih emocija, novih informacija, interesa – osim onog najnužnijeg da se razmjene informacije.
Pisani oblik je idealan za gray rock tehniku.
(Gray rock – sivi kamen – neupadljiv, hladan, bezličan i nezanimljiv – kao i takva komunikacija.)
Ukoliko su vam roditelji visoko toksični, a niste se odlučili za no-contact – svakako savjetujem gray rock tehniku.
7.Oslobođenje od uloga i fantazija
Iako ste možda naučili ne prihvaćati sebe zbog jakog unutarnjeg kritičara (introjekata koji su u nas usađeni) koji zahtjeva savršenstvo, ipak možete oživjeti svoj pravi self, iskrene misli i osjećaje – bez obzira na reakcije drugih i bez vlastite kritike.
Napokon ste slobodni suosjećati sa sobom i žalovati nad svom boli koju je odrastanje s ENR donijelo i nad djetinjstvom koje niste imali.
Sada znate da je vaš glavni posao briga o sebi, što prvenstveno podrazumijeva postavljanje granica – prema svima – a posebno toksičnim ljudima – pa čak i ako su nam roditelji.
Ohrabrivanje vlastite individualnosti i napuštanje starih obrazaca predstavlja put prema samome sebi, prema istinskom selfu.
Radom na sebi, najčešće uz pomoć psihoterapeuta, uspješno prepoznajemo introjekte (vanjski glas, najčešće roditeljev) koji su u nas usađeni i riješavamo ih se – otvarajući prostor našem istinskom glasu da se izrazi.
8. Kako prepoznati emocionalno zrele osobe?
I za sam kraj, iako nam se možda činilo da tome nije tako – otkrivamo da emocionalno zrele osobe postoje – te da je život uz njih mnogo ljepši (od partnera do prijatelja).
Sada kada smo i sami emocionalno zreliji, emocionalno nezreli i nedostupni ljudi nas više neće privlačiti – nećemo više „rezonirati“ i počet ćemo primjećivati emocionalno zrele ljude.
Neke od glavnih odlika emocionalno zrelih osoba su:
- Realističnost i povjerenje – osoba je u realitetu (stvarnosti) i surađuje s njim – ne protiv njega, sposobna je misliti i osjećati u isto vrijeme, dosljedna je, ne shvaća sve osobno (razumije tuđe slabosti)
2. Poštovanje i spontani reciprocitet – poštuje vaše granice, uvijek nešto daje zauzvrat, fleksibilna je i lako stvara kompromis, osjećajna je i uravnotežena, dopušta da se na nju utječe, govori istinu, spremna je na ispriku i čin iskupljenja
3. Receptivnost – njena empatija vam pruža sigurnost, uz nju se osjećate prihvaćeno i shvaćeno, sposobna je tješiti i biti utješena, razmišlja o svojim postupcima i otvorena je za promjene, zna biti zabavna i šaliti se na svoj račun (bez samoprezira), zadovoljstvo je biti u njenom društvu
Završetak trećeg i posljednjeg dijela.
p.s. – za sljedeći blog imam više ideja – ali primam i prijedloge 🙂
Izvor:
Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents
Ako ste na putu prema sebi, znajte, isplatit će Vam se višestruko.
Ukoliko smatrate da bih Vam mogla u tome pomoći životnim savjetovanjem (online) kontaktirajte me putem weba ili direktno na mail tihana.gamble@gmail.com
Sretno,
Tihana Gamble, savjetovateljica za mentalno zdravlje i edukantica Gestalt psihoterapije
„While you had the chance to live, did you become your true self?“ – M.Meade