Kako ih prepoznati, razumjeti njihov utjecaj na vaš život i iscijeliti se od distanciranih, hladnih ili sobom zaokupljenih roditelja
Što je self uloga, a što istinski self?
Što je iscjeljujuća fantazija i zašto ne funkcionira?
Tko internalizira, a tko eksternalizira? Što je emotivni rad?
Kakva je to pozitivna dezintegracija?
Mali uvod
Dobila sam dosta upita na koju se knjigu referiram u tekstu – Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents – postoji li hrvatsko izdanje – na žalost ne postoji, ali postoji srpsko (na latinici) Lindzi Gibson: Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja (Finesa, Beograd 2022.).
U ovom i prethodnom blogu držim se knjige, ali dodajem i svoja iskustva i opažanja. Mislim da je knjiga odlično sažela mnoge uvide i alate te je svakako preporučam za čitanje u cijelosti.
Na upit koja je meni bila najznačajnija knjiga za samopomoć – odlučila sam se za jednu – uvijek postoji ona jedna koja je napravila neki preokret, a za mene je to –
Pete Walker: COMPLEX PTSD: From Surviving to Thriving – s Guide and a Map for Recovering from Childhood Truma
Postoji i nastavak – Pete Walker: The Tao of Fully Feeling: Harvesting Forgiveness out of Blame – koji još nisam stigla pročitati, ali svakako planiram.
O kompleksnom PTSP-u kao posljedici odrastanja u disfunkcionalnim obiteljima planiram pisati, kao i o alatima za izlaženje iz „moda za preživljavanje“ (survival mode, 4 F responses) – kao i o razumijevanju poremećaja ličnosti i „čišćenje života“ od narcističkih osoba i njihovog štetnog utjecaja.
Knjiga koja je ostavila velik dojam na moje razumijevanje ljudskog ponašanja je i –
Eric Berne: Koju igru igraš? – koja je osnova transakcijske analize (postoje nastavci i srodne dobre knjige iz transakcijske analize od Berne-a, Karpman-a i Milivojević-a).
Vratimo se na blog:
3. Kako izgleda odnos sa emocionalno nezrelim roditeljem?
Odnos sa emocionalno nezrelim roditeljem je usamljeno i razdražujuće iskustvo koje frustrira emocionalne potrebe djeteta.
Komunikacija se osjeća kao jednosmjerna – takvi roditelji nisu zainteresirani za recipročnu uzajamnu komunikaciju.
Oni potiču bijes
Ljutnja i bijes su normalne adaptivne reakcije djeteta na osjećaj (emotivne) napuštenosti. Osjećaj nevidljivosti i odbačenosti / ne odgovaranja na emotivne potrebe – stvara emotivno odvajanje i dijete počinje biti emotivno usamljeno. Djeca koja suzbijaju bijes ili ga okreću protiv sebe (internaliziraju ga) jer nisu u okruženju koje je sigurno za otpuštanje ljutnje i bijesa – mogu razviti tešku depresiju, pa čak i suicidalne misli. Neka djeca (i odrasli) svoj bijes izražavaju na pasivno agresivan način – laganjem, odlaganjem, izbjegavanjem (odrasle osbe i pasivno agresivnom komunikacijom – cinizmom, ironijom i sarkazmom).
Komuniciraju koristeći se emocionalnom zarazom
Emocionalno nezreli ljudi nemaju svijest o svojim osjećajima (kao ni vokabular kojim bi izrekli svoje potrebe) – zato izražavaju svoje potrebe umjesto da o njima pričaju. Koriste metodu emotivne zaraze koji navodi druge da osjete ono što oni osjećaju (ali i kompleksnije metode kao što su projekcija i projektivna identifikacija).
Vrlo mala djeca – dojenčad – koriste emocionalnu zarazu kako bi svoju emotivnu uznemirenost prenijeli na majku i time joj dali do znanja da im je potrebna.
Nezreli odrasli ljudi isto čine svojoj djeci – prenose im svoje osjećaje – uglavnom negativne. Dijete koje je „zaraženo“ majčinom uznemirenošću ne zna kako se s time nositi i pokušava na sve načine „popraviti“ situaciju i automatski preuzima odgovornost na sebe – što je štetno i onda i kasnije kad odraste i nastavi to činiti i u daljnjim odnosima.
Ne bave se emocionalnim radom
Emocionalno nezrele osobe ne pokušavaju razumijeti emocionalna iskustva drugih ljudi – pa ni vlastite djece – a kada ih se za to prozove – odmah kreću u obrane „Trebao/la si mi reći!“ i sl.
Emotivni rad je utrošak vremena, napora i energije za razumijevanje i ispunjavanje svojih i tuđih emotivnih potreba. Zreli ljudi automatski preuzimaju emotivni rad u odnosima , jer žive u stanju empatije i samosvijesti (shvaćaju da je to sastavni dio dobrih odnosa).
Emocionalno nezreli ljudi se često ponose manjkom te vještine. Oni racionaliziraju svoje impulzivne i bezosjećajne reakcije izgovorima poput: „Samo kažem što mislim!“, „Ne mogu biti nešto što nisam!“.
Teško im je davati
Emocionalno nezreli ljudi očajnički žele zadovoljenje svojih potreba – ali im je to isto zadovoljenje teško ili nemoguće primiti – imaju slab prijemni kapacitet (McCullough et al. 2003). Takvi ljudi privlače ljude, ali kada im drugi dođu „preblizu“ – odbijaju ih. Također očekuju od drugih da im „čitaju misli“ i često se naljute ako drugi ne predvide njihove želje na vrijeme – „Da me stvarno voliš, znao bi što želim!“ – nikada direktno ne govore o svojim željama i potrebama.
Odupiru se popravljanju odnosa
Da bi se odnos nakon nesuglasice popravio – potrebno je da osobe uvide svoje pogreške i ispričaju se. Emocionalno nezreli ljudi to nikada ne rade. Ispričat će se možda, ovisno o situaciji, površno – i očekivati momentalni oprost i uspostavljanje dobrog odnosa kao da se ništa nije desilo – vaše vrijeme potrebno za reparaciju odnosa smatraju vašom manjkavosti i pretjerivanjem – tuđa bol im je samo smetnja.
Oni traže „odražavanje“ (mirroring)
Odražavanje/ogledanje je oblik empatije i srodnosti koji zreli roditelji spontano pružaju djeci. Emocionalno aktivni roditelji odražavaju osjećaje svoje djece, pokazujući iste te emocije na svojim licima – na taj način uče djecu emocijama i kako da se spontano povežu s drugima (Winnicott, 1971).
Dobro odražavanje od strane roditelja daje djetetu osjećaj da ga netko razumije i prepoznaje kao jedinstveno biće.
Emocionalno nezreli roditelji očekuju od svoje djece da poznaju i odražavaju njih same. Njihovo krhko samopoštovanje počiva na tome da se uvijek sve odvija u njihovu korist – međutim, ni jedno dijete nije psihološki sposobno precizno odražavati odraslu osobu.
Emocionalno nezreli roditelji imaju ideju da će njihova djeca doprinijeti tome da se oni osjećaju dobro po pitanju sebe – kada shvate da djeca imaju svoje potrebe to ih dovodi do intenzivne anksioznosti.
U ekstremnim slučajevima nezrelosti (tu se ubrajaju roditelji s poremećajima ličnosti) posegnut će za kažnjavanjem, prijetnjama, napuštanjem, posramljivanjem – kao adutima u pokušaju povratka kontrole i samopoštovanja – na štetu svoje djece.
Njihovo samopouzdanje ovisi o pokornosti djeteta
Emocionalno nezreli ljudi se osjećaju dobro samo kada mogu natjerati druge ljude da im daju što žele i da se ponašaju kako oni misle da bi trebalo. Svako iskazivanje osobnosti djeteta vide kao frustraciju.
Npr. ako ne uspiju smiriti uznemireno dijete istog trenutka – osjećat će se neuspješno – te će okriviti dijete za svoju nervozu.
Za emocionalno nezrele osobe sve se interakcije svode na pitanje jesu li oni dobre ili loše osobe – što objašnjava njihovu obrambenost kada ih pokušavamo suočiti s nečim što su učinili – „Očito ja ništa ne radim kako treba!“ – radije bi prekinuli komunikaciju nego čuli nešto zbog čega bi se osjećali kao loši ljudi.
Tu vidimo i obranu tj fenomen poznat pod nazivom splitting (black and white thinking – crno-bijelo razmišljanje, idealiziranje – demoniziranje) svojstven djeci, nezrelim ljudima, narcisima, borderima i sl.
Obožavaju uloge
Emocionalno nezreli ljudi obožavaju uloge u svim odnosima, pa tako i u odnosu sa svojom djecom – uloge pojednostavljuju život i olakšavaju donošenje odluka (baš kao što floskule pojednostavljuju složene situacije – koje isto obožavaju).
Kada se roditelji osjećaju da mogu raditi što god žele jer su roditeji – to je pravo na ulogu. Emotivno nezreli roditelji se ponašaju kao da im roditeljstvo daje pravo da budu bezobzirni i da ne poštuju osobne granice svoje djece. Istovremeno, svoju djecu stavljaju u „ulogu dijete“ koja mora biti poslušna i točno onakva kakvom oni smatraju da treba biti – u protivnom dijete kažnjavaju, posramljuju ili ismijavaju i izazivaju duboke osjećaje krivnje i srama u djece jer ona počinju vjerovati da suštinski „nisu dobra“.
Važna im je upletenost (enmeshment) a ne emotivna bliskost
Emocionalna bliskost osnažuje ljude i daje im energiju da nastave osobni razvoj, dok uživaju u interakciji i podršci druge osobe. Za emocionalnu bliskost bitna je zrelost obje osobe ili jedne (ako je druga osoba dijete) koje se upoznaju i „vide“ na dubokom nivou gradeći emocionalno povjerenje kroz međusobno prihvaćanje.
Kod upletenosti dvije emocionalno nezrele osobe (ili jedna emocionalno nezrela osoba i dijete) traže svoj identitet i samoispunjenje kroz intenzivnu i ovisnu vezu (Bowen, 1978). Upletenost stvara osjećaj predvidivosti i sigurnosti – koji se oslanja na činjenicu da je svaka osoba upoznata sa igranjem pogodne uloge za drugoga. Ukoliko jedna osoba izađe iz implicitnih granica veze – druga doživljava anksioznost koju ublažuje jedino povratak u propisanu ulogu i prijašnje stanje.
Upletenost se često uočava u disfunkcionalnim obiteljima (cijele obitelji budu upletene/enmeshed) i toksičnim vezama dvaju partnera.
To je plodno tlo za očvrščivanje toksičnih obiteljskih veza u kojima se ne poštuju granice pojedinca izjavama poput „Obitelj prije svega“, „Kad ti svi okrenu leđa – uvijek ti obitelj ostaje“, „Krv nije voda“ – koje vode pojedince u dinamiku kulta – ništa se ne propitkuje, čuvaju se obiteljske tajne (nikome se ne govori o „lošim stvarima“ i na van se održava privid normalnosti ili čak idile) ne odobrava se kritičko mišljenje, neslaganje, individualizam i osobne granice – „Ako nisi s nama, onda si protiv nas“ i svi ostali zaključci koji proizlaze iz crno-bijelog razmišljanja (splittinga), uloga i rigidnosti emocionalno nezrelih osoba.
Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents
Pojedinci koji ne žele u tome sudjelovati su emotivno najzreliji članovi koji su ujedno i psihički najzdraviji – iako paradoksalno jedino oni traže pomoć jer su često u depresiji i anksioznosti – a obitelj ih izopći kao crne ovce, nazove ludima, nelojalnima, nezahvalnima i sl (oblik gaslightinga).
Takvim ljudima često je potrebna profesionalna pomoć koja će im potvrditi da „nisu ludi“ i koja će im pomoći da se izbore sa posljedicama kompleksnog PTSP-a – koji je nastao uslijed višegodišnjeg (cjeloživotnog) sluđivanja od strane obitelji, odrastanja s emocionalno nezrelim roditeljima i često i još kojim oblikom zlostavljanja – psihičkim, fizičkim, sexualnim.
Kompleksni PTSP, kao i Gaslighting su same za sebe velike teme koje zaslužuju poseban blog.
Upletenost u obiteljima često podrazumijeva i favoriziranje. Roditelj će favorizirati dijete koje mu je sličnije – nizak nivo zrelosti uvlači ljude u međusobno zbližavanje – pogotovo ako je riječ o roditelju i djetetu.
Zanimljivo je spomenuti da tzv. samodovoljna djeca (mali odrasli ljudi, oni koji često za sebe kažu „nikada nisam ni bio/la dijete”) – koja roditelje ne potiču na upletenost – često ostaju prepuštena sebi u stvaranju samostalnijeg i samoodređenijeg života (Bowen, 1978) – stoga mogu postići nivo samorazvoja koji prelazi nivo razvoja njihovih roditelja. Tu možemo vidjeti silver lining (pozitivnu stranu) u nedobivanju pažnje od strane emocionalno nezrelog roditelja – iako posljedice emocionalne usamljenosti ostaju.
Dijete favorizirano od emocionalno nezrelih roditelja (u daljnjem tekstu ENR – sad mi je to palo na pamet) pati od raznih posljedica – najvažniji je efekt zlatnog kaveza i to da ni ono ne doživljava nikakvu istinsku emocionalnu bliskost – usprkos favoriziranju.
Imaju loš/nedosljedan osjećaj za vrijeme
Emocionalno nezreli ljudi imaju fragmentiranu vremensku orjentaciju, pogotovo kada ih obuzmu emocije – kada se emocionalno uzbude svi trenutci iz prošlosti, sadašnjosti i potencijalne budućnosti događaju se u sadašnjosti (tog trena).
To je jedan od razloga zašto su često opsjednuti problemima – oni ne vide da će se problem pojaviti, ne koriste prošlost kao smjernicu niti pravilno anticipiraju budućnost. Emotivno nezreli ljudi u privatnom životu žele momentalnu prednost – laganje je odličan primjer trenutne prednosti bez dugoročnog plana (iako poslovno mogu biti taktičari oportunisti i vještiji manipulatori – kada ih svladaju emocije nisu to u stanju).
Za emocionalno nezrele ljude – prošlost je nešto što je prošlo – pa se često naljute kada im se spomene nešto loše što su učinili u prošlosti. Na vrijeme ne gledaju objektivno i linearno, već su svi događaji pomiješani i fokusirani su na one koji ih portretiraju dobrim osobama – sve ostalo je prošlo svršeno vrijeme i spominjanje istog interpretira se kao napad ili pretjerano „življenje u prošlosti“ druge osobe.
Nemaju trajni kontinuitet selfa kao organizacijski centar ličnosti, pa ih emocije i stres dovode u mentalitet djeteta – u kojem trenutci vremena plutaju odvojeno.
ENR u nedostatku snažnog osjećaja selfa misle da je obiteljska upletenost znači bliskost i da ljudi postoje da bi odražavali jedni druge. Prava komunikacija s njima je gotovo nemoguća zbog njihove slabe empatije i rigidnog inzistiranja na ulogama. Fokusiraju se na to kako ih drugi percipiraju – dobro ili loše – obrana od anksioznosti im je važnija od autentičnih odnosa, pa i onih s vlastitom djecom.
4. 4 tipa emocionalno nezrelih roditelja
Sva tipovi ENR imaju istu osnovu emocionalne nesigurnosti, imaju tendenciju biti zaokupljeni sobom, narcisoidni su i emocionalno nepouzdani. Zajedničke odlike su im egocentričnost, bezosjećajnost, kao i ograničen kapacitet za istinsku emocionalnu bliskost. Svi koriste mehanizme za suočavanje koji iskrivljuju stvarnost (Vaillant, 2000) – te svi koriste svoju djecu da bi se osjećali bolje sami sa sobom – što često dovodi do zamjene uloga roditelj – dijete i izlaganje njihove djece problemima odraslih na neminovno poražavajući način.
Sva 4 tipa loše rezoniraju s tuđim osjećajima, imaju izrazit problem s poštivanjem osobnih granica – previše se uključuju ili se ne uključuju uopće, loše podnose frustraciju i koriste emocionalne taktike ili prijetnje, umjesto verbalne komunikacije, da bi dobili ono što žele. Odbijaju vidjeti svoju djecu kao odvojene jedinke, te se prema njima odnose isključivo prema svojim potrebama – što njihovu djecu lišava osjećaja vlastitog selfa (Bowen, 1978).
ENR se prema svojoj djeci odnose s ograničenom empatijom, pružaju nepouzdanu emocionalnu podršku te im fundamentalno nedostaje osjećajnosti. Svaki tip ENR postoji unutar kontinuuma, u rasponu od blagog do teškog, ovisno o stupnju narcizma.
EMOCIONALNI RODITELJI su vođeni svojim osjećajima, oscilirajući između pretjerane angažiranosti i naglog povlačenja. Skloni su zastrašujućoj nestabilnosti i napredvidivosti. Obuzeti anksioznošću, oni se oslanjaju na druge da ih stabiliziraju. Male uzrujanosti tretiraju kao smak svijeta – te vide ljude kao svoje spasioce ili kao svoje izdajnike (pa i svoju djecu).
MOTIVIRANI RODITELJI su kompulzivno orjentirani ka ciljevima te su previše zauzeti. Ne mogu se zaustaviti ni na trenutak u pokušajima da usavrše sve, pa čak i druge ljude, uključujući i svoju djecu. Rijetko pauziraju dovoljno dugo da bi osjetili istinsku empatiju. Oni kontroliraju sve i upliću se u sve sfere života svoje djece.
PASIVNI RODITELJI imaju način razmišljanja „ne želim intervenirati“ i izbjegavaju se baviti s bilo čime što ih uznemirava. Oni su na manje očit način štetni nego drugi tipovi – ali imaju svoje negativne utjecaje. Spremno zauzimaju pasivnu ulogu u prisustvu dominantnog partnera, dopuštajući čak i očigledno zlostavljanje i zanemarivanje, tako što „okreću glavu na drugu stranu“. Oni se sa navedenim bore tako što umanjuju ili negiraju problem ili daju pristanak.
HLADNI RODITELJI ponašaju se tako da se pitate zašto su uopće imali djecu. Mogu imati umjereno ili ozbiljno problematično ponašanje, ne uživaju u emocionalnoj intimnosti pa se često i potpuno izoliraju iz obiteljskog života. Njihova tolerancija za potrebe drugih ravna je nuli, a njihove interakcije se sastoje od izdavanja naredbi, eksplozivnih reakcija ili ograđivanja od obiteljskog života. Neki od blažih tipova mogu se baviti stereotipnim obiteljskim aktivnostima, ali i dalje pokazivati malo bliskosti ili stvarnog angažmana. Uglavnom žele da ih svi ostave na miru da bi mogli raditi ono što žele.
Svi ENR mogu pokazivati znakove više tipova nezrelih roditelja, ali uglavnom jedan tip prevladava, a u situacijama većeg stresa ili emotivne preplavljenosti javie se obilježja i drugih tipova.
Svi se ENR boje iskrene emocije i pokušavaju kontrolirati druge zbog vlastite ugodnosti (ne zato jer žele „najbolje za dijete“ ili „zbog velike brige“ – tako to drugima tumače, a možda i sami vjeruju u to – u svrhu očuvanja dobre slike sebe samih). Nisu sposobni ostvariti istinski međuljudski reciprocitet.
Iako postoji 4 tipa EMR, njihova djeca najčešće spadaju u samo dvije glavne kategorije – ona koja internaliziraju i ona koja eksternaliziraju.
O tome više u sljedećem blogu – 3. dijelu ove teme
U sljedećem blogu (ili sljedeća dva) pročitajte:
Kako djeca reagiraju na emocionalno nezrelo roditeljstvo?
Kako je to biti osoba koja internalizira?
Psihički slom i buđenje selfa
Kako izbjeći upadanje u zamke emocionalno nezrelih roditelja?
Oslobođenje od uloga i fantazija
Kako prepoznati emocionalno zrele osobe?