Kako ih prepoznati, razumjeti njihov utjecaj na vaš život i iscijeliti se od distanciranih, hladnih ili sobom zaokupljenih roditelja
Što je self uloga, a što istinski self?
Što je iscjeljujuća fantazija i zašto ne funkcionira?
Tko internalizira, a tko eksternalizira? Što je emotivni rad?
Kakva je to pozitivna dezintegracija?
Kako emocionalno nezreli roditelji utječu na život svoje djece u odraslom dobu
Emocionalno zapostavljanje u djetinjstvu vodi u emocionalnu usamljenost djeteta – koju ono doživljava veoma bolno. Vrlo često dijete odraste u odraslu osobu koja je emotivno usamljena jer ne zna ostvariti emocionalnu bliskost s ljudima, ili još gore – izabire emocionalno zatvorene/ emocionalno nezrele / osobe sa poremećajima ličnosti i ostale toksične osobe za svoje prijatelje i partnere.
Emotivni obrazci se ponavljaju, mozak traži „što mu je poznato“, često se osjeti i „kemija“ i u biti pokušava riješiti emotvno nezadovoljavajući odnos iz djetinjstva – ponavljajući ga u odraslom dobu – nesvjesno.
Da pojednostavim – osoba koja ima emocionalno nezrele roditelje (u djetinjstvu pa i danas) stalno im se pokušava emotivno približiti (stvarajući self-ulogu umjesto iskazivanja svog pravog selfa) ali u tome neminovno ne uspijeva. U daljnim intimnim odnosima (partner, partnerica) biraju emocionalno nezrele ljude i pokušavaju „uspjeti“ – napokon ostvariti emotivnu bliskost – sa partnerom/icom – ujedno podsvjesno i sa roditeljem/ima.
Žele napokon riješiti tu „prepreku“ i napokon biti „dovoljno dobri“ – prestati biti emocionalno izolirani – osjetiti pravu emocionalnu povezanost i bliskost.
To se nažalost nikad ne desi, jer se ta tzv. iscjeljujuća fantazija rijetko realizira dugoročno – scenarij najčešće ode u smjeru da osoba bude ili „izigrana“ i zlostavljana od raznih manipulatora (osoba sa narcističkim poremećajem ličnosti i sl) ili sama postaje izrazito zahtjevna i emocionalno nezrela (u najekstremnijem slučaju sama razvije granični ili narcistički poremećaj ličnosti) pa ju emocionalno zreli ljudi brzo napuste.
Znam da je komplicirano – ali ostanite uz mene.
Napravimo pauzu da definiramo pojmove self-uloga, istinski self, iscjeljujuća fantazija.
Ukoliko roditelji ili skrbnici ne regiraju adekvatno na vaš istinski self u djetinjstvu, vi razmišljate što biste trebali napraviti da se to promijeni – da ostvarite emotivnu vezu – i osmišljavate self-ulogu /pseudo – self umjesto dabudete ono što jeste (Bowen, 1978) – koja će vam omogućiti sigurno mjesto u tzv. obiteljskom sustavu. Ta self-uloga postepeno preuzima spontano ispoljavanje pravog selfa. Ona može biti bazirana na uvjerenju poput „bit ću toliko požrtvovna da će me drugi ljudi hvaliti i voljeti“ (pozitivna self-uloga) ili „natjerat ću ih da obraćaju pažnju na mene ovako ili onako“ (negativna self uloga).
Proces stvaranja i preuzimanja self uloge je nesvjestan i predstavlja pozitivnu adaptaciju za dijete – omogućuje mu prihvaćanje, pripadnost i sigurnost – barem dovoljno dobar privid toga.
Postavlja se pitanje zašto sva djeca ne izaberu pozitivne self-uloge?
Nema svako dijete unutarnje resurse za uspjeh i samokontrolu u interakciji s drugima – genetika i neurologija neke djece predispozicioniraju ih za impulzivnu reaktivnost umjesto konstruktivnog djelovanja.
Još jedan razlog je i taj da emocionalno nezreli roditelji podsvjesno koriste različitu djecu za izražavanje nerazrješenih aspekata svojih self uloga i iscjeljujućih fantazija.
Odrastanje s nezrelim roditeljima primorava djecu da se prilagode emocionalnim ograničenjima svojih roditelja – ona na razne načine pažnju, brigu i angažman. Ono što je zajedničko svoj emotivno uskraćenoj djeci je smišljanje fantazije o tome kako će jednog dana zaista dobiti ono što im je potrebno. U djetinjstvu mi svijetu dajemo smisao sklapanjem priče koja nam objašnjava naš život. Zamišljamo ono što bi doprinijelo tome da se osjećamo bolje i stvaramo iscjeljujuću fantaziju – priču punu nade o svemu onome što će nas jednoga dana istinski usrećiti.
Sve iscjeljujuće fantazije imaju motiv mjenjanja sebe ili drugoga – „kad bi samo bio/la dovoljno uspješan, lijep, pametan itd.“.
Iscjeljujuća fantazija se nikada ne realizira – jer je to rješenje iz dječjeg emotivno nezrelog uma – ali pomaže djeci da opstanu kroz svoje nesretno djetinjstvo.
Kako rastemo, očekujemo da naši najbliži odnosi ispune naše iscjeljujuće fantazije – tu nastaju problemi u vezama i braku – gdje se na psihoterapiji često otkrije da osobe podsvjesno očekuju od patnera da im ostvari iscjeljujuću fantaziju / omogući sretno djetinjstvo, što naravno nije moguće.
Predugo „igranje“ vlastite self-uloge u odraslom dobu uzrokuje psihičke (a i fizičke) probleme – anksioznost / depresija, autoimune bolesti i sl. jer se pravi self „buni“ – dosta mu je glume.
O tome više kasnije.
Što je istinski self?
Koncept istinskog selfa datira iz davne antike kada je koncept duše prvi put predstavljen.
Istinski self je izvor naše individualnosti – svjesnost koja govori istinu koja je duboko u nama. Može se smatrati izuzetno preciznim neurološkim sustavom povratnih informacija, koji svakom pojedincu govori o optimalnom načinu funkcioniranja i upravljanja energijom. Istinski self zasnovan je na našoj biološkoj strukturi kao ljudskih bića – izvor je svih naših instinktivnh osjećaja i intuicije, ukljućujući neposredne i trenutne dojmove o drugim ljudima i zbivanjima.
Možemo koristiti energetske fluktuacije našeg istinskog selfa kao sustav vođenja, koji nam govori kada je naš životni smjer usklađen s putem koji je pravi za nas (Gibson, 2000).
Kada živimo iz istinskog selfa sve „vidimo jasno“, osjećamo da smo na pravom putu, s lakoćom prepoznajemo svoje autentične potrebe i želje, u naš život ulaze „pravi“ ljudi i situacije – jednostavno – sreća nas prati.
Istinski self se beskompromisno zalaže za vašu samoaktualizaciju.
Pauza je gotova.
Vratimo se sada na blog.
Mozak po prirodi nije „istraživač“ već ljubitelj rutine – koja znači i sigurnost. Njemu kao glavnom operativcu vaša sreća nije neki bitan faktor – bitna mu je vaša sigurnost.
Izlaženje iz zone komfora i svjesno stvaranje novih navika i rutina trenira mozak da bude fleksibilniji.
Znači – mozak stalno „vrti ono što mu je poznato“ – izabire poznate puteve – pa tako i poznate emotivne obrasce i poznate emotivne odnose.
Ako smo odrasli sa emotivno nezrelim roditeljem/ima nismo svjesni da uopće postoje odnosi koji su emocionalno bliski, koji daju sigurnost, ulijevaju mir, čine nas sretnima, daju nam osjećaj pripadnosti – vjerujemo da to ne postoji, da su to bajke i da ljudi koji tvrde da to imaju lažu ili duboko vjerujemo da su onda sigurno bolji na neki način od nas – jer se nama ništa slično ne događa nikad – niti nam se ikada desilo.
Sad ste sigurno već shvatili kako je odrastanje s emocionalno nezrelim roditeljem svojevrsna kvaka 22 životne nesreće, izgubljenosti, nepripadanja, emocionalne usamljenosti, nezadovoljstva, loših partnerskih odnosa, depresije, anksioznosti, ovisnosti itd.
Usamljenost koju stvara osjećaj da smo drugima nevidljivi – fundamentalna je bol i stvara osjećaj praznine u pojedincu kao posljedicu emotivne izoliranosti.
Emocionalno nezreli roditelji ne samo da ne vide osjećaje svoje djece, često za njih ni ne mare, obezvrjeđuju ih, te čak i kažnjavaju – sve iz vlastitog straha od emocija (emotivno su fobični).
S druge strane djeca koja tako odrastaju ne znaju da postoje drugačiji načini odrastanja, da to što se događa njima nije ni „normalno ni dobro“ i da drugi nisu emocionalno usamljeni i nesretni.
Tu se stvaraju emocionalni obrasci koje čujemo kao izjave „svi su muškarci/žene isti/e“, „svi su brakovi loši“, „nema pravih prijatelja – svi ti u biti žele zlo“, „ja nemam sreće“, „ne možeš imati sve“, „život je jedna velika patnja“ itd.
Drugačiji „svijet“ postoji – samo vi niste u njemu – još.
Kako prepoznati emocionalno nezrelog roditelja?
Emocionalna zrelost znači da je osoba sposobna razmišljati strukturirano, uz održavanje duboke emocionalne povezanosti sa drugima. Emocionalno zreli ljudi funkcioniraju neovisno – a istovremeno imaju duboke emotivne veze s drugima. Direktni su u svom pohodu na ono što žele – ali to rade tako da ne zloupotrebljavaju druge. Dovoljno su diferencirani od svojih prvotnih obiteljskih odnosa da mogu izgraditi vlastiti život (Bowen, 1978) – te imaju dobro razvijen osjećaj selfa (Kohut, 1985) i identiteta (Erikson, 1963).
Emocionalno zreli ljudi se osjećaju lagodno po pitanju svojih osjećaja i dobro se slažu s drugim ljudima, zahvaljujući dobro razvijenoj empatiji, samokontroli , kao i emotivnoj inteligenciji (Goleman, 1995). Njih zanima unutrašnji život drugih, rado se otvaraju drugima i dijele svoj unutrašnji svijet. Kada nastane problem, oni ga rješavaju direktno (Bowen, 1978).
Emocionalno zreli ljudi se sa stresom bore na realističan način, svjesno obrađuju svoje misli i osjećaje, kontroliraju svoje emocije, pravilno anticipiraju budućnost, adapriraju se na stvarnost, koriste empatiju i humora za opuštanje situacije i ojačavanje veza sa drugima (Valliant, 2000). Uživaju u svojoj objektivnosti i poznaju sebe dovoljno dobro da mogu priznati svoje slabosti (Siebert, 1996).
Emocionalno nezreli ljudi su – sve suprotno.
U posljednjem blogu sam navela neke od odlika emocionalo nezrelih roditelja, ali vrijedi ponoviti:
Rigidni su i nepopustljivi
Imaju nizak prag tolerancije na stres
Čine ono što im pruža dobar osjećaj / što snižava njihovu anksioznost
Subjektivni su – smatraju sebe univerzalnim mjerilom
Imaju malo poštovanja za razlike
Egocentrični su
Zaokupljeni su sobom i brigom za sebe
Sami su sebi mjerilo – nemaju razvijenu samorefleksiju
Vole biti u centru pažnje
Parentificiraju dijete (zamjena uloga) – očekuju da dijete brine o njihovim emotivnom stanju
Nizak prag empatije – bezosjećajni su
Nedosljedni su i kontradiktorni
Razvijaju jake obrambene mehanizme koje zauzimaju mjesto pravog selfa
Boje se osjećaja
Fokusiraju se na fizičko umjesto na emocionalno
Ubijaju životnu radost
Imaju intenzivne, ali plitke emocije
Nikad se ne ispričaju djetetu kada pogriješe ili ga povrijede
Ne poštuju djetetove osobne granice, integritet i individualnost
Nemaju kapaciteta za pravu emotivnu bliskost koja poštuje osobne granice već samo za isprepletenost (enmeshment) sa drugim bićem
Nemaju kapacitet za miješane emocije (sve je crno – bijelo)
Poteškoće sa konceptualnim razmišljanjem
Sklonost doslovnom razmišljanju i shvaćanju
Opsesivna intelektualizacija (uslijed nedostatka emotivne pismenosti i mogućnosti za emotivnu bliskost)
Valja napomenuti da se svakome dogode trenutci u kojima prevlada neka od ovih osobina (to nazivamo emocionalnim regresom) – ovdje govorimo o ljudima kojima ove osobine predstavljaju stalne crte ličnosti.
Ukoliko sumnjate da imate emocionalno nezrele roditelje, možete riješiti test na engleskom jeziku na
https://www.newharbinger.com/9781626251700/#nh-book-accessories
Emocionalno nezreli ljudi su često odrastali u okruženju koje je uskraćivalo njihov puni emocionalni (a često i intelektualni) razvoj. Kao rezultat – imaju previše pojednostavljen pristup životu, sužavajući situacije kako bi se uklopile u njihove krute vještine suočavanja i uzak emotivni okvir. Budući da imaju tako ograničen osjećaj selfa – to ih čini egocentričnima („ja znam što je najbolje za tebe“) i smanjuje njihovu sposobnost da budu osjetljivi na potrebe i osjećaje drugih ljudi.
Njihove reaktivne emocije, nedostatak objektivnosti kao i strah od emocionalne bliskosti mogu otežati ili onemogućiti bliske odnose – posebno u odnosima roditelj – dijete.
Kraj 1.dijela.
„Ako se uklone prepreke, pojedinac će se razviti u zrelu, potpuno realiziranu odraslu osobu, baš kao što se žir razvija u hrast. – Karen Horney
U sljedećem blogu (ili sljedeća dva) pročitajte:
Kako izgleda odnos sa emocionalno nezrelim roditeljem?
4 tipa emocionalno nezrelih roditelja
Kako djeca reagiraju na emocionalno nezrelo roditeljstvo?
Kako je to biti osoba koja internalizira?
Psihički slom i buđenje selfa
Kako izbjeći upadanje u zamke emocionalno nezrelih roditelja?
Oslobođenje od uloga i fantazija
Kako prepoznati emocionalno zrele osobe?
Izvor:
Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents