Narcis nastaje kao produkt neadekvatnog roditeljstva. Potencijalno postoji i biološka osnova, ali to niti je lako utvrdivo niti je bitno u ovom kontekstu. Narcistični roditelj će često odgojiti narcistično dijete – ali svojim ponašanjem – ne genetski.
Tu valja odmah napomenuti da neće svako dijete narcističnog roditelja postati narcis. Možda će biti samo više ili niže na spektru, možda će imati granični poremećaj ličnosti, možda će kao rezultat emotivne boli (i kompleksnog PTSP-a koji se javlja uslijed višegodišnjeg života sa narcisom – pogotovo ako vam je roditelj) razviti nešto drugo – opsesivno kompulzivni poremećaj, anksioznost, depresiju, alkoholizam, kompulzivna ponašanja i sl.
Ono što je apsolutno sigurno – dijete narcističnog roditelja neće proći bez posljedica – koje se, ako ne ranije, počinju manifestirati u ranoj odrasloj dobi.
Vratimo se na početak.
Što je neadekvatno roditeljstvo?
Neadekvatno roditeljstvo je ono koje dolazi od osoba koje su: emotivno nezrele, emotivno distancirane i nedostupne, psihički bolesne (a ne liječe se), ovisne o substancama i radnjama (kockanje), imaju poremećaj ličnosti (koji ne liječe), preokupirane su sobom i time kako sve izgleda „na van“ bez pravog interesa za dijete.
Dugo je odgoj na našim prostorima podrazumijevao (pa nažalost kod nekih pojedinaca i danas) to da dijete bude pristojno i poslušno, „dobro dijete“ i da pozitivno prikazuje svoje roditelje i obitelj.
Samo to.
Emotivne potrebe se negiraju, minimiziraju, osporavaju, ignoriraju – zbog vlastite emotivne nezrelosti -pa čak i osuđuju – u svrhu „čeličenja“ djeteta.
Takav odgoj poguban je jer stvara ljude koji nisu u doticaju sa sobom (pa tako ni s drugima ne mogu ostvariti pravu emotivnu bliskost), nemaju pojma tko su i što žele, žive život po automatizmu i onome što se od njih očekuje – te često budu anksiozni ili depresivni – te se često samoliječe raznim opijatima, radoholičarstvom, perfekcionizmom, poremećajima prehrane i svime ostalime što im pomaže u disocijaciji od svojih osjećaja s kojima se ne znaju nositi.
Dodatna loše je to da takvi ljudi čak i krive sebe mišlju „Zašto nisam sretniji/a, pa imam sve!“.
Daljnje pogubno je to da takvi ljudi onda postaju roditelji koji također ne znaju koje su emotivne potrebe njihove djece i ne mogu ih ispuniti – te se tako ciklus nastavlja generacijama (transgeneracijska trauma).
Više o transgeneracijskoj traumi (kako je nastala? kojim nas mehanizmima zadržava u „modu za preživljavanje“ i ne dopušta nam da napredujemo u životu?) u nekom od sljedećih blogova .
Dakle nije dovoljno da dijete ima krov nad glavom, hranu, grijanje i školski pribor – postoje emotivne potrebe ljudskog bića – koje kada ostanu nezadovoljene donose negativne posljedice – kako djetetu tako i odraslom biću koje to dijete postane.
Koje su to emotivne potrebe djeteta?
Čovjek kao kompleksno biće treba mnogo toga za pravilan razvitak– relativno dugo vremena. Što je biće u prirodi kompleksnije – dulje mu treba da se razvije – npr. muha je čim se rodi spremna za samostalan život i neovisna je u potpunosti od roditelja.
Kao što znamo, dijete je kada se rodi potpuno bespomoćno te mu je potrebna skrb – prvenstveno od majke. Od nje ne dobiva „samo“ hranu već i osjećaj sigurnosti, prihhvaćenosti, pripadanja, toga da je voljeno – jednom riječju – majka postavlja nešto što se zove „sigurna baza“ za dijete.
Ukoliko majka uspije postaviti pravilno sigurnu bazu – dijete će biti sretno, zadovoljno, radoznalo, pravilno će se razvijati i biti će psihički zdravo.
Sigurnu bazu predstavlja dosljednost u ponašanju, emotivna dostupnost i zrcaljenje djetetovih emocija (mirroring), utjeha, razumijevanje, toplina, bezuvjetna ljubav.
Takvo dijete odraste u osobu koja ima zdravi stil privrženosti (u romantičnim i drugim bliskim odnosima).
Ukoliko majka svjesno ili nesvjesno ne uspije uspostaviti sigurnu bazu – nije dosljedna u skrbi / toplini – (nekad je jako nježna, nekad potpuno indiferentna ili gruba), emotivnim potrebama djeteta, sama je emotivno nedostupna, depresivna, okupirana sobom, ovisna o substancama, ljubav je uvjetovana poslušnošću, ostvarenjem raznih ciljeva – dijete je u panici jer nema sigurnu i predvidljivu „bazu“ za osjećaj sigurnosti.
Takvo dijete čini sve da udovolji majici – gubi istinskog sebe i postaje performer za ljubav i prihvaćanje.
Također, kada odraste, imat će neki od nezdravih stilova privrženosti.
Osnovne emotivne potrebe djeteta su one za sigurnošću i ljubavi, te za vlastitom autentičnošću.
Ukoliko autentičnost dovodi do toga da se time gubi sigurnost i ljubav – dijete odbacuje svoju autentičnost – svoj pravi self (sebe iznutra, svoje ja – tzv. sebstvo) i stvara novu inačicu sebe – lažni self (false self, često nazivan i „idealni ja“) – koji udovoljava uvjetima za sigurnu bazu ili predstavlja varijantu djeteta koja je dovoljno jaka da se nosi sa vlastitom emotivnom usamljenošću.
Razlozi koji dovode do toga da dijete napusti svoju autentičnost i stvori lažni self, osim izostanka sigurne baze su i – bilo koja vrsta objektifikacije djeteta – glorificiranje djeteta (golden child), krivljenje djeteta za sve živo, psihičko iživljavanje (scape goat), očekivanje od djeteta da ostvari ciljeve roditelja, da regulira roditeljevo emotivno stanje, zamjena uloga (parentifikacija djeteta – ponašanje prema djetetu kao da je odrasla osoba) zanemarivanje (emotivno, psihičko, fizičko), psihičko zlostavljanje i maltretiranje djeteta, fizičko zlostavljanje, sexualno zlostavljanje.
Zastanimo tu na trenutak i dotaknimo se često postavljanih pitanja.
Može li netko osim majke pružiti djetetu sigurnu bazu i zdrav emotivni razvitak?
Može.
Otac ili neka treća osoba – potrebno je da je osoba odrasla i da zna što radi, a ključno je da se uključi dovoljno rano, da bude dosljedna i dovoljno dugo ostane uz dijete. U svakom slučaju bolje ikad nego nikad, ali što ranije to bolje.
Osoba može biti bilo kojeg spola i dobi – u praksi često to bude baka kojoj se novorođenče ostavi. Ili čak prabaka u kulturama gdje se rađa vrlo rano.
Osoba je ženskog spola iz biološko – kulturoloških razloga, ali svakako da postoje primjeri kada su to učinili muškarci, ali su rjeđi.
Može li moje dijete razviti false self (izgubiti pravi self) zbog vršnjačkog nasilja, rata i sl nepovoljnih okolnosti?
Ne.
Može od istih imati traume i posljedice tih trauma ali neće razviti false self.
False self se može razviti do 12. godine života (po nekim teorijama samo do 7.godine) isključivo neadekvatnim roditeljstvom (da, može biti i rat, ako je roditelj adekvatan dijete će bit u redu), ako se do onda ne razvije – neće.
Može li netko postati narcis u odrasloj dobi?
Ne.
Postoji varijanta kasno započetog visokog narcizma (late onset narcissism) uslijed drastične promjene u čovjekovom životu (recimo postane rock zvijezda ili mu se desi nevjerojatan poslovni uspjeh) gdje se za njega mjenja stvarnost koja ga okružuje – pa shodno tome može doseći visok narcizam u svojoj ličnosti – ali neće razviti narcistički poremećaj ličnosti.
Ostavljaju li neadekvatni roditelji iste posljedice na svu svoju djecu?
Ne.
Zbog brojnih faktora – da u ovom blogu ne ulazimo sad i u to.
Može li se lažni self zamijeniti pravim selfom kasnije – može li dijete / odrasla osoba „ozdraviti“?
Može.
O tome govore ljudi kada kažu da su našli sebe, samosvijest i svijest o životu.
Osim u težim slučajevima, gdje lažni self preuzme ličnost, a pravi self ostane zamrznut u vremenu – ne raste i ne razvija se – i s vremenom „umire“ i za njega povratka nema – tada govorimo o NARCISTIČKOM POREMEĆAJU LIČNOSTI.
Vratimo se blogu.
Lažni (false self) self ili lažno sebstvo nakon nekog vremena postaje „ta osoba“. Konstrukt lažnog selfa predstavlja sve ono što pravi self nije – on je snažan, ne pati, grandiozan je, nezasitan hvale, emotivno nedostupan – u biti predstavlja izmišljenu tvorevinu (obrambeni mehanizam) koju dijete stvori da se sačuva od nesnosne boli – roditelj koji zanemaruje ili na bilo koji način zlostavlja dijete za njega predstavlja neizdrživu bol – i time stvaranje lažnog selfa predstavlja dobar adaptivni mehanizam za preživljavanje.
Štiti dijete od dezintegracije ličnosti – spoznaje da je nedovoljno dobro da bi bilo voljeno – time da stvori snažnog „novog sebe“ koji brani „pravog sebe“.
Problem je što lažni self s vremenom preuzme ulogu pravog selfa – i dijete / čovjek ostane emotivno nezreo i zaostao u psihičko – emotivnom razvoju (arrested development) – razvije poremećaj ličnosti.
Suprotno čestom mišljenju, narcis ne voli sebe i nema uvećani ego – u biti se prezire (zato je i preosjetljiv na bilo kakvu kritiku) i nema zdrave ego-funkcije već sve crpi od vanjskih izvora hvale, ljubavi, obožavanja i sl – tzv. narcističko napajanje (narcissistic supply).
Zašto narcis nema zdravu ljubav prema sebi i zašto se prezire?
Odgovor na ovo pitanje najbolje objašnjava teorija objektnih odnosa (objekti su u psihologiji ljudi) Melanie Klein. Nakon rođenja dijete je još uvijek nesvjesno sebe – već percipira sebe i majku kao jedan entitet. S vremenom počinje shvaćati da ono nije majka i da majka nije on. Majka odlazi iz sobe, time frustrira dijete, ono shvaća da majka nije u njegovoj kontroli pa samim time ne pripada njegovom „ja“. Taj se proces naziva separacija i individualizacija.
(Kada gledamo u širem smislu, prvu separaciju (pa i traumu) predstavlja i samo rođenje, a individualizacija se dešava opet u tinejđerskom dobu, pa još jednom u odraslom. U užem smislu fenomen separacije i individualizacije smatramo gorenavedenim.)
U procesu separacije i individualizacije dijete majčinim ponašanjem dobiva od nje poruku kakvo je ono. Je li voljeno, je li važno (dolazi li majka kada ono plače npr.), jesu li njegove potrebe bitne, je li sigurno i sl.
„Dovoljno dobra majka“ (good enough mother) proći će kroz taj proces s djetetom uspješno – pokazavši mu kako je voljeno i dobro (good object) čime će dijete stvoriti osnovu za samoljubav pa i za samopouzdanje i zdrav razvoj ega i selfa.
Neresponzivna majka („dead mother“, Andre Green) koja je emotivno nedostupna, emotivno nezrela, okupirana sobom, depresivna, psihički bolesna, ovisna o sunstancama, preokupirana problemima i neusmjerena na dijete – učinit će da se dijete osjeti nedovoljno dobrim.
Dijete nema kapacitet da percipira majku kao nezadovoljavajuću (jer nema kritičko mišljenje niti razvijene objektne odnose, u tzv. je normalnoj narcističkoj fazi razvoja – koja dijete stavlja u centar zbivanja svega i samim time uzročnikom za sve – dakle ono zaključuje „ako me majka odbacuje, mora da sam ja loš“).
Time dijete o sebi stvara sliku da je loše („bad object“) – što može i ne mora dovesti do narcizma – ali sigurno dovodi do nekih negativnih posljedica – nisko samopouzdranje i samopoštovanje, anksioznost, depresija, samomržnja i samoprezir, destruktivna ponašanja – poremećaji prehrane, ovisnosti, promiskuitet, smoozljeđivanje i sl.
Ukoliko dovede do narcizma – to je objašnjenje zašto se narcis prezire i nema ljubavi za sebe. Da bi nadomijestio nerazvijene ego funkcije i zatrti pravi self – stvara lažni self koji za njega obavlja te funkcije. Tu staje i narcisov emotivni razvoj, te on ostaje zauvijek na razini djeteta. Da bi lažni self održao na životu – mora ga stalno „hraniti izvana“ – moraju mu ljudi i okolnosti stalno pokazivati koliko je on izvanredan i poseban.
Zato narcis stvara fantaziju o idealnoj ljubavi, savršenom životu – u koju uvlači svoju žrtvu – koja mu svakodnevno potvrđuje koliko je on savršen – u biti „uvozi ego funkcije izvana“ – koje mu reguliraju samovrijednost i osjećaj sebstva – tj. da je lažni self tako poseban kakvim se on osjeća.
Takva partnerstva su neodrživa i zlostavljajuća – ali o tome više u nekom sljedećem blogu.
Narcis se samoregulira i uspjehom, pripadanjem ekskluzivnoj grupi ljudi (visok imovinski status, samo dovoljno pametni, samo umjetnici – što god on smatra superiornim i kakvim se vidi) i sl.
Razlika između „zdravog“ čovjeka i narcisa je ta da zdrava osoba i sama na pustom otoku zna tko je i generalno nema disreguliran osjećaj vlastite vrijednosti u životu.
Narcis kao tvorevina ima „praznu shizoidnu jezgru“ umjesto srži identiteta „core identity“.
Srž identiteta predstavlja ono tko mi jesmo – ono što smo stvarno – i kad nam sve oduzmu i kad smo u strašno lošim uvijetima (ratno zarobljeništvo recimo) – mi znamo tko smo – naš identitet i dalje postoji – nije ovisan o vanjskim čimbenicima – zato se naziva jezgra/srž identiteta.
Narcis to nema. Umjesto toga ima prazninu – „crnu rupu“ – praznu shizoidnu jezgru – koju stalno mora „hraniti“ vanjskim potvrdama – narcističko napajaje. On u biti sam – ne postoji.
Narcističko napajanje može biti pozitivno i negativno (i negativno vrši funkciju – recimo „svi me se boje“) – ono što je jedino krizno je kada napajanja nema – onda se narcis gubi i ne zna tko je – tj. njegova unutrašnja percepcija sebe (lažni self) ne odgovara vanjskoj stvarnosti (kako me nitko ne obožava? zašto ne vide da sam poseban?) – i to je za narcisa zastrašujuće stanje koje predstavlja borbu za život – bez ponovne uspostave narcističkog napajanja uslijedila bi narcistička mortifikacija tj. kompletna dekompenzacija ličnosti (koja kad se desi često vodi u suicid) – kojoj se narcis svim silama opire.
To je jedan od razloga zašto narcisi često imaju više od jednog partnera.
Ostavimo za sad narcisa sa strane, i razmotrimo kakvi bi to bili emotivno nezreli roditelji.
Kakvi su to emocionalno nezreli roditelji?
Emocionalno nezreli roditelji čine veliku štetu svojoj djeci i kada ih ne oštete do te mjere da razviju poremećaje ličnosti (najčešće narcistički i granični).
Teške su posljedice odrastanja sa nezrelim roditeljima u odraslom dobu. Mnogi ljudi ih nisu niti svjesni koliko su njihove emotivne potrebe bile zanemarene, koliko su emotivno usamljeni i koliko pristaju na daljnje emocionalno nezadovoljavajuće odnose i koliko ih roditelji i dalje kontroliraju, emotivno ucjenjuju i sl.
Često se tokom psihoterapije to osvijesti i pruži klijentu novi uvid u vlastiti život, kao i priliku za promjene.
Emotivno odvajanje od toksičnh roditelja je način da povratite svoj mir i nezavisnost – svoju autentičnost.
Ukoliko sumnjate da imate emocionalno nezrele roditelje, možete riješiti test na engleskom jeziku na: https://www.newharbinger.com/9781626251700/#nh-book-accessories
Neke od odlika emocionalno nezrelih roditelja:
Rigidni su i nepopustljivi
Imaju nizak prag tolerancije na stres
Čine ono što im pruža dobar osjećaj / što snižava njihovu anksioznost
Subjektivni su – smatraju sebe univerzalnim mjerilom
Imaju malo poštovanja za razlike
Egocentrični su
Zaokupljeni su sobom i brigom za sebe
Sami su sebi mjerilo – nemaju razvijenu samorefleksiju
Vole biti u centru pažnje
Parentificiraju dijete (zamjena uloga) – očekuju da dijete brine o njihovim emotivnom stanju
Nizak prag empatije – bezosjećajni su
Nedosljedni su i kontradiktorni
Razvijaju jake obrambene mehanizme koje zauzimaju mjesto pravog selfa
Boje se osjećaja
Fokusiraju se na fizičko umjesto na emocionalno
Ubijaju životnu radost
Imaju intenzivne, ali plitke emocije
Nikad se ne ispričaju djetetu kada pogriješe ili ga povrijede
Ne poštuju djetetove osobne granice, integritet i individualnost
Nemaju kapaciteta za pravu emotivnu bliskost koja poštuje osobne granice već samo za isprepletenost (enmeshment) sa drugim bićem
Nemaju kapacitet za miješane emocije (sve je crno – bijelo)
Poteškoće sa konceptualnim razmišljanjem
Sklonost doslovnom razmišljanju i shvaćanju
Opsesivna intelektualizacija (uslijed nedostatka emotivne pismenosti i mogućnosti za emotivnu bliskost)
Valja napomenuti da se svakome dogode trenutci u kojima prevlada neka od ovih osobina (to nazivamo emocionalnim regresom) – ovdje govorimo o ljudima kojima ove osobine predstavljaju stalne crte ličnosti.
O posljedicama života s emocionalno nezrelim roditeljima više u jednom od sljedećih blogova.
Izvori (uz osobno iskustvo) i preporuke za čitanje:
Sam Vaknin: Malignant Self-love, Narcissism Revisited
Andre Green: The Dead Mother
Melanie Klein – Teorije objektnih odnosa, razna djela
Susan Forward: Toksični roditelji
Lindsay C. Gibson: Adult Children of Emotionally Immature Parents